TESANJ.NET stranica grada
TEŠANJSKA KOŠTANA
Tabačka djeca rasla su bezbrižno i razigrano. Bili su međusobno čvrsto vezani prijateljstvima i u svim prilikama iskazivali su istinsku solidarnost i čuvali svoju teritoriju. Najčešće su u grupama odlazili na Gornju čaršiju i silazili u Donju čarsiju, nerjetko prkoseći svojim vršnjacima koji su živjela u drugim mahalama. Povremeno su, naročito zimi, s njima „ratovali“. Igrali su se krpenjakom u haremu srušene džamije i vec od stare Hundurove kovačnice, čvrsto su kontrolisali svoju teritoriju i pratili sve osobe koji bi dolazile u Tabake.
Najomiljeniji nam je bio dobri Ilijazbeg Ajanović, starac u poodmaklim godinama, dostojanstvenog begovskog držanja, vedrog duha i plemenite duše. Uvijek je bio čist, lijepo odjeven, sa kačketom, micom ili šeširom na glavi. Volio je djecu i kada bi se penjao uz Tabake, mi bismo izlazili pred njega i nazivali mu selam, a on bi nam učtivo odzdravljao i svakog pojedinačno pitao:
– A čiji si ti, dobro dijete?!
Mi bismo spremno i snishodljivo govorili imena naših očeva, a on bi iz džepa vadio dvije kese sitnih raznobojnih kuglastih bombana, koje bi na našim licima izazivale beskrajnu radost i osmjehe od uha do uha. To bi Ilijazbega dodatno motivisalo pa bi nas počeo nutkati:
– Hajte, djeco, uzmite po jednu bombonu – govorio bi blago, gotovo roditeljski: – Vidite kako su lijepe i šarene. Hajte, da vidim ko će uzeti najljepšu i najslađu!
Onda bismo dugo birkali i puštali mašti na volju – da li da uzmemo crvenu, zelenu, žutu, plavu, ljubičastu, bijelu, roza…?!… Bože, koja li je naljepša i najslađa?!…
Ilijazbeg bi strpljivo češkao bradu i pustio nas da biramo.
– Uzmite samo po jednu! – govorio bi upozoravajući nas. – Gore me čekaju i druga djeca. I oni žele da biraju!
Kada bismo svi uzeli po jednu, onu „najljepšu“, Ilijazbeg bi smotao kese s bonbonama i vratio ih u džep. Odlazeći bi nam obavezno rekao:
– Ipak su najljepše ostale u mom džepu!… Sutra cu vam donijeti nove, ali morate biti izbirljiviji…
Ilijazbeg je bio oženjen Turkinjom, ženom starijom od sebe, koja je u Tešanj došla u posjetu i zagledala se u svog budućeg muža. Živjeli su u slozi i ljubavi i ona mu je izrodila petero djece – dva sin i tri kćerke. Bili su izuzetno poštovani i voljeni, a ono što je rastužilo Tabake i cijeli Tešanj, umrli su skoro istovrmeno – u četiri dana!
Prava suprotnost uglednom i dobrohotnom Ilijazbegu Ajanoviću i njegovoj lijepoj Turkinji, bio je Ahmet Ćatić, bliži rođak popularnog tešanjskog telala Muhe, kojeg bismo kada bi se pijan vraćao kući, svi prozivali imenom Šiš. Živio je negdje, gore, iznad Ibricine (Ćehajić) i Reškine (Bajraktarević) kuće, blizu sirotih Bašića i redovno bi se sitnim, umornim korakom iz Donje čaršije peo glavnim tabačkim sokakom.
Bio je čutljiv i pamtim ga kao mirnog zamišljenog starca, uvijek odjevenog u stare tradicionalne crne čakšire opasane istančanim šalom, sa prslukom, čistom košuljom i fesom na glavi. Nije nam poklanjao nikakvu pažnju, možda i zato što je oko sebe, u porodici, imao dosta djece.
– Klonite ga se – govorila nam je majka ozbiljnim glasom, ali nam nikada nije objasnila zbog čega se, kada bi se u kući razgovaralo o njemu, mrštila i mijenjala raspoloženje.
Ahmet Ćatić se ženio dva puta ali mu tabačke porodice nikad nisu oprostile sto je naprasno otjerao svoju prvu ženu i oženio najbližu komšinicu, „jednu običnu rospiju“ kako su je mnoge tabačke žene nazivale, koja je ostavila muža sa četvero male djece. Nedugo poslije tog nezapamćenog događaja koji nikoga u gradu nije ostavio ravnodušnim, osramoćenog muža su našli mrtvog. Govorilo se da je izvršio samoubistvo zbog „odbjegle žene“. Šokirana djeca su prešla u Ćatićevu kuću i samo ona znaju kakvo im je bilo djetinjstvo. Navodno, on ih je roditeljski prihvatio i dobro pazio a u novom braku dobio je kcerku koja se, čini mi se, zvala Halida. Nikada, međutim, nije vratio ugled i poštovanje u svojoj mahali – u Tabacima.
Tešanj je uvijek imao lijepe momke ali i prelijepe djevojake. Da staneš, zanijemiš i da im se diviš. Prefinjene, dotjerane, mirišljave, zavodljive, lagane i vrijedne, časne i nevine, a kada bi se kretale po sokacima kao da nogama ne bi doticale zemlju… Zbog njih su petkom starim gradskim autobusom, u kočijama i pješice u grad dolazili momci iz Jelaha i Tešanjke, iz Doboja i Teslica, Maglaja i Žepča, Gračanice i Dervente, a oni koji su u Tešanj pristizali poslom, po partijskim i drugim direktivama, uzdisali su za njima i u gradu se osjećali kao među dženetskim hurijama.
Ali odjednom tog poslijeratnog ljeta, nenadano, kao što nenadano u cvjetnjaku procvjeta najljepši cvijet, u tešanjskom predgrađu gdje se smjestila ciganska mahala, u porodici čestitog Mustafe Silajdžića, podvornika u Realnoj gimnaziji, zadjevojčila se zanosna kćerka čijeg se imena nikako ne mogu da sjetim. Bila je ljepša od svih prelijepih tešanjskih djevojaka koje su se prije i kasnije rodile u mojoj rodnoj varoši. Ljepotica, lijepa i prelijepa, oči da je se nagledaju!
Tešanjska Koštana!
Šapat o njoj brzo je zahvatio grad poput kakve nevolje od koje nikome nema spasa. Momci su se pomamili i svaku veće kretali prema ciganskoj mahali, ne bi li je sreli sa džugumima za vodu ili bar u prolazu vidjeli. A ona je, Bog joj dao, znala svoju ljepotu da nosi i prkosi. Prema svima je bila draga, ljubazna i vragolasta, budila je u njima ljubavne nade i razbuktavala snove, bila zavodljiva i neodoljiva, ali ni sa jednim tešanjskim momkom nije ašikovala i nikome se nije obečavala.
Oni momci koji su glasno maštali da je žene i dovedu u roditeljsku kuću, bez obzira na sve, nailazili su na bujicu porodičnog otpora:
– Zar da nam Ciganku dovedeš u kuću?!…
– Ubila bih se ako pređe naš kućni prag!…
– Zar da osramotiš svoje mrtve djedove?!…
– Ako je dovedeš odreći ćemo se i tebe i nje!…
– Razbaštinićemo te pa češ go i bos hodati Tešnjem!…
– Odreći ćemo te se, Alaha mi, za sva vremena!…
Svaka majka je imala svoje prijetnje i kletve, koje bi sinu izgovarala u časovima silnog očaja, iskreno vjerujući da će prestati da odlazi u Ciganluk i masta o ženidbi tešanjske Koštane!
Neke su se u neznanju šta čine, obraćale sirotom Mustafi Silajdžiću, presretale ga na puto od Gimnazije do kuće; druge slali svoje muževe da s njim ljudski porazgovaraju; molile su i poručivale da obuzda i skloni svoju kćerku da više ne zaluđuje njihove sinove. Čak su i prijetili da bi se moglo dogoditi veliko zlo, ali tešanjski momci su i dalje kao omađijani obletali oko Karanfil-mahale, kako se u gradu tepalo Ciganluku.
Za razliku od ciganskih naselja u drugim okolnim srednjobosanskim gradovima, tešanjski Ciganluk se nije mnogo razlikovao od ostalih dijelova grada. Bio je smješten na izlazu iz grada, na putu za Vukovo. U njemu su, doduše, bile podignute skromnije kuće, pred kojima se igralo znatno više musave djece nego u drugim gradskim mahalama, poštovali su se komšinski odnosi i tradicionalni običaji, djeca su išla u školu, završavali su zanate i više škole i bili poštovani od Tešnjaka. Nikada nikakvih problema nije bilo.
Neki su čak držali veoma omiljene kafane, radili u pekarama i stolarijama, otvarali kovačnice, pravili fijaker-šporete, potkivali konje, kovali najbolje čelične kose, ali se gradski momci i ciganske djevojke nikada međusobno nisu ženili. Sad, odjednom, desilo se nešto potpuno neočekivano – proključala momačka krvi i svi bi da žene lijepu kćerku Mustafe Silajdžića.
I dok se u gradu stvarala mučna atmosfera i dok se pod krovove mnogih porodičnih kuća, uvlačila nesnošljiva neizvjesnot šta će donijeti momačka jesen, eto ti iz Dervente silnih svatova, nebrojne nagizdane čeze i vučna kola, viju se bijele košulje i peškiri, kroz Tešanj odjekuje pjesma i razvlače se harmonike – ode lijepa kćerka Mustafe Siladžića za nekog sretnog Dervenčanina i utihnuše muški uzdisaji u tešanjskim mahalama.
Dođe jesen, zamirisaše pekmezi i majke odahnuše…
NASTAVAK SLIJEDI
