Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (40)

ZEJNEBA

Ponekad osjetim mirise djetinjstva, čujem korake po kaldrmisanom sokaku, osjetim dah starih vremena. Učini mi se da ležim u sobi naše kuce, osjetim zraku sunca na licu, koja ulazi kroz prozor iznad moje glave i čujem u ganjku kako moja majka mete i tiho pjevusi. Kuca puna sreće. I odmah mi – ovooolikooo srce! Da imam krila poletio bih. Niko sretniji nije od mene. Okružen sam svojim najmilijim i mogu uploviti u avanturu novog dana prepunog očekivanja.

To je sreća koja me na neki čudan način i danas ispunjava, pa dok pisem ovu kroniku, ona me nosi po Tabacima budeći u meni vrijeme kojeg vise nema niti će ikada biti.

Ponekad opet čujem huk kudret vode iz priča mog rahmetli tetka Ibrahima Ibre Mujagića. Slušam ispunjen neizvjesnim strahovima kako se vrtloži negdje tamo, daleko, u Paklenici, valja stijenje i kamenje, razara i nosi sve pred sobom “…od hamama do Kantina gaja i od gaja do Bukvića hana…”. Sklupčio se Tešanj oko Stare prozeble gradine, kao da zbraja sve svoje vjekove i nenadane zlosreće, drhtulji pred Bozijom kaznom i moli Svevišnjeg da usahne strašne nebeske izvore i da vodu vrati među obale.

Ta slika, taj strašni prizor paklenih bujica i razaranja, opominju da niko nikada nije nadvladao vrijeme i Božije naume. Davno sam shvatio da kudret voda nije samo obična poplava. Ona opominje da ljudska oholost donosi nevolju i zlo a zaborav da smo na ovom svijetu poslani da budemo robovi i sluge a ne gospodari, budi razularene kudret vode. Nije bitno koliko imaš i koliko si stekao, već koliko dijeliš!

Zatekao sam se jednom u Šangaju (Shanghaj), u Kini, za vrijeme užasnih poplava. Pomamile se dvije najduže kineske rijeke Huang-ho (Žuta rijeka) i Jangce (Duga rijeka). To je bila katastrofa koja, s vremena na vrijeme, poput kudret vode, u crno zavije najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Plahe rijeke su dnijele i uništile obale, poplavile i zbrisale rižina polja, razorile brane, nasipe i kanale za navodnjavanje, raspojasale se i podivljale do besmisla, uništile naselja i potopile milione domacinstava, a ksnije statistike su kazivale da su odnijele i nekoliko stotina hiljada života.

Kada se razulare ove dvije rijeke čije obale i polja hrane gotovo milijardu ljudskih duša, niko ne broji žrtve, već skrušeno, pokajnički moli Svevišnjeg da ih poštedi. Sve drugo – velebne kuće, imanja, stečeno bogastvo, novac u banci… – gubi vrijednost i svaki smisao.

Kada su prilikom rušenja konjušnice u krugu vile Adem-age Mešića u Tabacima radnici otkrili tendžeru (posuda u kojoj su Tešnjaci obično čuvali rižu, brašno, maslo ili pekmez) punu dukata, grad je zahvatila zlatna groznica kakva se ne pamti. Danima se samo o tome pričalo – u kafanama, brijačnicama, čitaonicama, na ulici… Pogotovo na ženskim sijelima. U ljudima se probudile strasti i snovi o bogastvima skrivenim u zidinama Stare gradine, pričale su se bajke o zlatnim riznicama koje su pohranjene negdje na trgovčkom karavanskom putu od Doboja prema Tešnju, a naša majka je odmahivala rukom i mudro zborila:

– Zlato nikome nije donijelo sreću!… Koliko je samo u Livnu bilo bogatih trgovaca koji su zlatom mogli kupiti sve, pa ih danas nema a njihova imanja i begluci ostadoše pusti!…

Da, zbilja su ostali pusti. Shvatio sam to davno. Niko nije gospodar onoga što stekne, nego samo onoga što za života potroši i podijeli. Gdje su Gradašćevići, Tuzlići, Uzeirbegovići…?!

Ne znam zašto mi se na mojim dalekim putovanjima po svijetu često bude sječanja na rano djetinjstvo u Tešnju.

Otkako sam proputovao zemljama Bliskog i Srednjeg istoka prošlo je poprilično godina, ali svaki puta kada bi se u javnosti pomenula Palmira (Palmyr, Venecija sirijske pustinje, ja bih prvo pomislio na Zejnebu (Zaynab) i njenu dramatičnu sudbinu. Bila je zvijezda Orijenta, ljepša od Kleopatre (Cleopatra) i hrabrija od mnogih istočnjačkih i rimskih vojskovođa i ratnika. Kako bih samo želio ispričati ovu priču svom dobrom tetku Ibrahimu…

Upoređivali su je sa Saladinom (Salah ad-Din Jusuf), velikim arapskim osvajačem i osnivačem močne dinastije Ajubida, koji se proslavio mnogo kasnije od nje i postao mudri sultan Sirije i Egipta. Možda je baš zbog toga, zbog svoje fanatične hrabrosti i odlučnosti da svojim životom brani narode i svijet kojem je pripadala, lijepa Zejneba završila kao ratni sužanj. Okovanu zlatnim lancima kako bi se razularenom uličnom puku prikazalo da je visokog kraljevskog porijekla, uz trube i doboše, proveli su je carske falange ulicama bakanalnog Rima, ali se ona držala prkosno i dostojanstveno, baš kao da se slobodna šeta svojim kraljevstvom i slavnim gradovima antičkog Orijenta – Damaskom, Balbekom, Jerašemom, Tirom, Aleksandrijom, Biblosom i rodnom Palmirom.

Jeste li čuli priču o prelijepoj Zejnebi?! Znate li tu dramatičnu priču koja je obilježila rimsku vladavinu Istokom?!…

Vrijedi je ispričati. Da znaju oni koji ne znaju ko je gospodar naših života.

Zejneba je rođena i odrastala u Palmiri, bogatom trgovačkom mjestu čija se prošlost gubi u izblijedjelim biblijskim vremenima. Riječ je o raskošnoj oazi na raskršću antičkih civilizacija i karavanskih puteva koji su trgovce kineskom svilom, kašmirskim krznom, perzijskim ćilimima, indijskim zlatom i mirisima, draguljima, biserima, smolama i tamjanom dovodili iz dalekih azijskih zemalja, Perzijskog zaliva i Jemena. Neki historijski izvori kažu da je Palmiru osnovao mudri judejski car Solomon ali se o tom davnom vremenu gotovo da ništa ne zna. No, ono što se pouzdano zna jeste da je ovaj cvijet Sirijske pustinje puni sjaj doživljavao u prvim stoljećima naše ere a slobodarsku slavu – zamislite (!) – donijela mu je Kraljica rata, kako su Zejnebu često nazivali rimski putopisci i savremenici.

Za vrijeme kratkog ali dramatičnog života Zejnebu su mnogi narodi svojatali i davali joj svoja imena – stari Heleni je pamte kao Zenobiu ili Septimiu Zenobiu, u aramejskoj povijesti pominje se pod imenom Bat-Zabbai, za stare arapske pisce ona je bila Al-Zabba, a Rimljani su njezino ime prilagodili svojim tradicijama i zvali je – Julia Aurelia Zenobius. Ipak za sve je bila – prkosna Kraljica od Palmire!

Arapski izvori, međutim, tvrde da je njezino izvorno ime bilo Zaynab i da je arapskog porijekla. Njezini preci pripadali su moćnom pustinjskom plemenu Al-Tabari, a njezin prvi suprug pripadao je plemenu Amlaki (Amlaqi) i bio je na čelu jednog od četiri najuticajnija plemena u Palmiri. Isti izvori kažu da je Zejneba naslijedila hrabrost i pravednost svog oca uglednog šejha ‘Amr ibn al-Ẓariba, pa je od malena učena znanjima drevnih arapskih mudraca, dometima historijske znanosti, astrologije i astronomije, stranim jezicima i ratničkim vještinama slavnih pustinjskih prinčeva.

Slučajno ili ne, pokazalo se da je upravo to bogato plemenito naslijeđe odredilo sudbinu Palmire ali i Zejnebin život!

Možda je baš zbog toga mnogi povjesničari danas smatraju svojevrsnim simbolom Palmire. Gotovo je postalo pravilo, kada god Palmiri zaprijeti ratno uništavanje, kao ovih ovih nesretnih godina, kada su među njene drevne zidine pristigle rušilačke horde IDILA, iz daleke, burne prošlosti ovog podneblja iskrsne bujica sjećanja na prelijepu Zejnebu, koja je svojom sudbinom platila odanost i ljubav prema rodnoj pustrinjskoj Veneciji.

O Zejnebi nisam znao gotovo ništa dok nisam upoznao Palmiru. Jedno s drugim je povezano kao Tešanj i kudret voda!

Tih dana putovao sam po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka sa svojim prijateljem dr. Eldinom Karaikovićem. Imali smo namjeru da obiđemo najznačajnija kulturno-povijesna mjesta u Turskoj, Siriji, Libanonu, Jordanu i Jemenu kada smo jedno jutro osvanuli u Tadmuru, mirnom pustinjskom gradiću od nekih tridesetak hiljada stanovnika, dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno od Damaska.

Bilo je prelijepo, sunčano decembarsko jutro, niti prehladno niti pretoplo, i krajolik je odisao blagom, reklo bi se, stoljetnom smirenošću koja obično vlada u pustinjskim oazama. Na neki čudan način jutro mi je budilo draga sjećanja na Sinajsku pustinju u čijim sam oazama El Rfahu, El Arišu, El Kantari i El Kuseimi svojevremeno proveo osam mjeseci kao vojnik misije mira, pod zastavom OUN.

Desno od stajališta, gdje nas je ostavio autobus, pružao se tipičan pustinjski pejzaž sa mnogobrojnim stablima datula i valovitim pješčanim dinama, a još dalje, nakon nekih desetak minuta hoda, ugledali smo nestvaran prizor – iz suncem pozlaćenog pustinjskog beskraja, dokle je god pogled sezao, poput kakve fatamorgane, izdizale su se kolosalne kule i zidine drevnog grada – ostaci hramova i palaća, visokih kamenih stupova, bazilike, slavoluka, popločanih ulica, ukrašenih kolonada, amfiteatar…, veličanstveno kulturno i graditeljsko naslijeđe antičkog Orijenta i klasične rimske arhitekture.

Pred nama se, poput oskrnavljene grandiozne kamene makete podignute na šest četvornih kilometara prostiralo ono što je ostalo od Palmire, a iznad nje, utvrda Qalat ibn Maana močnog libanonskog princa Fahrudina II, dominirala je na jutarnjem suncu!

Tek kada smo zašli u pustošni grad, među stare zidine, grandiozne stupove, kolonade i slavoluke, tek tada smo mogli vidjeti bezbrojna oštećenja i razaranja, koja podsjećaju na nemirna ratna vremena i ljudske rušilačke nagone. Na prelijepoj kamenoj ornamentici tragove su ostavila topovska džulad, avionske bombe, tenkovski i pušćanski hici, očiti biljezi dramatičnih vremena i osvajačkih pohoda. Ovaj grad nebrojeno puta je bio meta osvajača i samo u kratki periodima mira, u njemu se srećno živjelo i vatreno ljubilo.

Ko bi mogao, u ovim poput kostiju ogladanim starim zidinama, prepoznati ‘Djevu pustinje’, kako su Palmyru jedno vrijeme nazivali umorni putnici i hodočasnici koji su pristizali sa obala Meditrerana ili sa obala svete rijeke Eufrata (Al Furat).

Tog dana upoznat ćemo gostoprimljivog sirijskog historičara i arheologa Velida al Asada (Walida al-Assaada), voditelja Odjela za starine i muzeje, koji će nam uz nargilu i tradicionalni čaj tog popodneva dugo pričati o zlohudoj sudbini Palmire. Najraniji zapisi o njoj, kaže Asad, pronađeni su na glinenim pločicama otkrivenim u drevnom babilonskom gradu Mariju (Mary). Na njima se Palmira pominje pod semitskim imenima Tadmor, Tadmur ili Tudmur, što bi u prijevodu moglo da znači “nepokorivi grad u pustinji” ili samo – ‘grad u pustinji’.

Kasnije, u biblijskim legendama, kao i u knjizi “Judejske starine”, o njoj piše judejski vojskovođa Josip Flavije pod imenom Tadmor.

Najvjerovatnije, svoje sadašnje ime Palmira je dobila pod uticajima drevne Helade ali pravo značenje te riječi danas niko ne zna.

Početke uspona Palmire povjesničari vezuju za treće stoljeće prije nove ere kada je ovaj prelijepi cvijet Sirijske pustinje izrastao u strateški važno rimsko trgovačko-prometno čvorište na najznačajnijem karavanskom putu od Sredozemlja do raskošne Mezopotamije. No, i pored neospornog višestoljetnog sveopšteg uticaja Rima i njegovih neimara, arheološke iskopine ukazuju na sopstvene tradicije i kulturne domete s upečatljivim vlastitim graditeljskim identitetom.

Riječ je o očitom znaku da je Palmira, čak i u neveselim vremenima pod tuđinskom vlašću, njegovala svoj identitet i kulturnopovijesne tradicije i uvijek težila slobodarskom duhu, pa je na svojim veličanstvenim kamenim hramovima, svetištima, zgradama i carskim palačama ostavljala poruke na vlastitom semitskom pismu i jeziku, a ne na grčkom ili latinskom, kako su nalagale norme ondašnjeg antičkog svijeta.

Na kraju, zadivljuje da je Palmira razvila vlastiti umjetnički stil i sopstvenu klasičnu arhitekturu, a brojni ukrasi i frizovi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj povezanosti Palmirana s civilizacijskim kulturnim dometima Istoka i Zapada. To neobično obilježje govori o stoljetnom kozmopolitizmu ovog usnulog pustinjskog grada, ali i o još ponečemu, prije svega o duhu slobode koji je ovdje oduvijek njegovan, što će u konačnici odrediti i njenu zlohudu sudbinu.

Za razliku od brojnih rimskih gradova na Bliskom i Srednjem istoku, kojima su vladale političke i vojne elite tog vremena, Palmirom su vladale iskusne mudre glave, sinovi Sirijske pustinje, kojima je sloboda bila iznad svega, pa su od nje s vremenom napravili grad za sve dobronamjernike svijeta, koji su dolazili u miru da u njemu trguju i donose mu sreću i blagostanje.

Legende kažu da je rimski car Hadrijan (117.-138.), nakon što je posjetio Palmiru, bio toliko očaran njezinom ljepotom i slobodarskim duhom njezinih stanovnika da joj je, po povratku u Rim, dao široku autonomiju. Ipak, vrijeme nezavisnosti nije dugo potrajalo. Rimski car Lucius Septimius Severus (193. –211.), inače rođeni Sirijac, uskoro je gradu oduzeo autonomiju, ali je građanima odobrio brojne privilegije. Za vrijeme vladavine rimskog cara Caracalla (211. – 217.) Palmira je dobila status rimske kolonije i doživjela istinski procvat. Izgrađene su novi hramovi, popločane ulice, otvorena javna kupatila i prenoćišta, otvorio gradski trg i veličanstveni amfiteatar, što je Veneciju Sirijske pustinje nesumnjivo učinilo najljepšim gradom rimskog Orijenta.

– Palmiru su mnogi antički putopisci upoređivali sa Rimom – kaže Velid al-Asad, ne krijući ponos. – Dolazili su da je vide, da dožive živost koja je u njoj vladala i osjete dah dalekih nepoznatih prostora. Na njenoj tržnici, u suku, mješali su se jezici svih naroda tog vremena.

Da, takva je bila Palmira.

Ali da se vratimo sudbini lijepe Zejnebe. Iako su sve priče o njoj poprilično krhke i nepouzdane, neki arapski izvori kažu da je ona naslijedila svog muža nakon što je izgubio razum od tuge za sinom kojeg su na prevaru oteli i ubili Perzijanci. Bila je lijepa i inteligentna, mudra i hrabra, a njen široki osmjeh naprosto je plijenio sve koji su imali sreću da je upoznaju. Ipak, nije bila sretna, a njen tragični život učinio ju je čvrstom i otpornom na bičeve sudnine koje su je pratili. Bila je ohola i to joj je odredilo sudbinu!

Predanja kažu da se nakon što je izgubila muža i sina u javnosti pokazivala isključivo u vojnoj odori. Bila je izvanredan jahač i u borilačkim vještinama često pobjeđivala svoje vojskovođe.

Uspostavila je živu diplomatiju jer je tečno govorila grčki, latinski, egipatski i aramejski, a oko sebe je – gle čuda – okupljala pjesnike i filozoife.

Uskoro se udala za Septimija Odaenathusa, vladara Palmire i rodila mu sina Vabalatusa (Vaballathus), ali se prst sudbine ponovo poigrao s njom, pa je godinu dana kasnije na prijestolju naslijedila svog muža koji je bio žrtva atentata. Od tog trenutka Zejneba postaje ljuti protivnik Rima i pokreće oslobodilačke pohode koji su zadivili tadašnji svijet. U vrlo kratkom periodu oslobodila je cijeli istočni dio Carstva – od Male Azije do Egipta. Kovala je zlatni novac sa svojim likom i likom svojih sinova, ali njena vladavina, nažalost, nije dugo potrajala. Rimski car Aurelijan (Lucius Domitius Aurelianus), poznat kao ujedinitelj Rimskog carstva, pokrenuo je silnu vojsku, sravnio Palmiru i zarobio Zejnebu.

Kažu da je prkosnu i oholu Zejnebu okovao u zlatne lance i odveo u Rim i tu, u sužanjstvu, gubi joj se svaki trag. Kažu još da je umrla tugujući za Palmirom, koju više nikad nije vidjela…

NASTAVAK SLIJEDI

OČIMA ILUSTRATORA: Zejneba ohola gospodarica Palmire


KAO KAKVA STARICA KOJU NIKO NE OBILAZI: Moja rodna kuca (Snimio: Atif S. Hodžić)

KAKO JE ŽIVJELA, TAKO JE ZAVRŠILA: U zlatnim lancima i okovima

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši