TESANJ.NET stranica grada
TEŠNJACI
Sjedio sam u Klubu “Oslobodjenja”, u Titovoj 13, kada me je neko blago potapšao po ramenu. Okrenem se i vidim kolegu i prijatelja Smaila Terzića Penjka. Pored njga stoji Saliha Sarića Sariju srdačno se smješeći. Iznenadim se prijatno, ustanem grlim se sa Penjkom, jer se nismo dugo vidjeli iako je tih godina bio aktuelni dopisnik “Oslobođenja” iz Tešnja. Sariji pružam ruku i prijateljski se rukujemo. Prvi put se rukujemo. Zna on ko sam ja, čita moje knjige i reportaže u “Svijetu” i “Oslobođenju”, a i je znam da je Sarija vječni načelnik opštine u Tešnju, a pamtim ga iz poratnih godina, iz vremena kada je bio trener TOŠK-a.
Bože, prošle tolike godina, a i jedan i drugi mi isti. Kao da sam ih juče vidio!
Rahmetli Penjak je mozda godinu-dvije bio stariji od mene ali ga pamtim iz najranijih bosonogih dječijih dana, kada smo se igrali klikera i ganjali krpenjak, u godinama kada sam, zajedno s njegovim znatno starijem bratom Sakibom Tarzanom, skakao u Tesanjku s najviše stijene u Zvečaju, dok su nam se mnogi vršnjaci divili u nevjerici. Ja sam od tih skokva kasnije dobio bruh i poslije tri-četiri godine morao na operaciski sto u zeničkoj bolnici, a Sakib je i dlje ostao tešanjski Tarzan!
Kasnije se Penjak, zajedno sa Ibricom Ćehajić, Duškom Mitrovićem i još nekim Tešnjacima, upisao u tek otvorenu Poljoprivrednu školu u Maglaju i često smo se viđali i prijateljski družili. Igrao je odlicno odbojku i bio je, uz rahmetli Aliju Galijaševića i Duška Mitrovića, u prvoj postavi maglajskog Partizana kada su maglajski odbojkasi blistali na odbojkaškom nebu Bosne i Hercegovine. Kasnije je jednu godinu vodio festival Studentsko ljeto i bio je zaslužno popularan u Maglaju.
Viđali smo se i kasnije na festivalima amaterskih pozorišta u Tešnju i na Hvaru, a cesto sam bio i njegov gost na Radio Tešnju čiji je bio jedan od prvih urednika. Smail Terzic Penjak je u tim kreativnim sedamdesetim godinama prohujalog stoljeća, zahvaljujući i Sariji, bio jedan od promicitelja kulturne u Tešnju. Sjećam s kolikom je ljubavlju oživio humoristički list “Bockalo”, borio se za afirmaciju pjesnika Muse Ćazima Ćatića, širio prijateljstva sa pozorišnim amaterima i učestvovao u svim kulturno-obrazovnim i prosvjetnim idejama i ostvarenjima.
Zahvalnost tom tešanjskom kulturnom uzletu na bosansko-hercegovačkoj sceni svakako je, uz Penjka, pripadala i Sariji, tom dragom, srdačnom čovjeku koji, evo, stoji ispred mene u Klubu novinara “Oslobođenja” u Titovoj 13, u Sarajevu. Kaže mi:
– Lijepo je da Tešanj ima popularnog novinara i pisca. Pročitao sam sve tvoje knjige. Fascinirale su me!…
– I ja sam pratio tebe – kažem – od kada si bio trenera TOŠK-a i gluamc u amaterskom pozorištu, pa sve dok nisi postao načelnik Tešnja.
Čestitam! Nikad Tešanj nije imao popularnijeg načelnika!
Smijemo se. Zovem rahmetli Lutvu, vlasnika Kluba, da posluži moje drage Tešnjake.
U životu sam uistinu upoznao jako mnogo opštinskih načelnika, razgovarao i pisao o njima i njihovim planovima, ali je jedino tešanjski načelnik Salih Sarić Sarija čitao beletristiku i popularnu fantastiku! Čitao je, naravno, i Kardeljeve reformske odredbe i zakone, ali je sve vrijeme vizionarski vodio Tešanj i činio sve da ga učini većim, ljepšim, sadržajnijim i uglednijim. Sjećam se da mi je jedan kolega, nakon tog susreta u klubu “Oslobođnja”, rekao – blago Tešnju kada ima ovakvog načelnika!
Tog dana nismo imali vremena za zajednički ručak i dugo eglenisanje. Salih i Smail su u Sarajevo došli s poslom da zajedno sa agilnim Mustafom Ćemanom, razgovaraju sa udovicom umrlog knjizevnika Hamida Dizdara o kupovini njegove velike bibliofilske ostavštine, koja je sadržavala više od 17.500 knjiga, vrijednih starih dokumenta i rukopisa, te 898 časopisa i listova, među kojima je bila i vrijedna kolekcije periodične bosansko-hercegovačke štampe iz 19. stoljeća. Među najvrednijim časopisima bili su ‘Sarajevski cvjetnik’, ‘Biser’, ‘Nada’, ‘Bosanska vila’ i ‘Bošnjak’. Teško je danas i zamisliti veličinu i puni smisao te kupovine. Biblioteka je nuđena Hamidovom rodnom gradu Stocu, nuđena je Sarajevu, a kupio je Tešanj!
Naravno, Tešanj!
Te 1968. godine, poznatije po rok-muzici, studentskim nemirima u Beogradu i mas-pokretu u Zagrebu, kupovina Dizdareve biblioteke bila je svojevrsna jugoslovenska kulturna senzacija. U europskim metropola – Parizu, Frankfurtu, Kopenhagenu i drugim gradovima – bjesnio je bunt mladih iz kojeg se izrodio općepoznati pokret “djece ljubavi”- hippy pokret!
Od tog dragog davnašnjeg susreta sa Smailom Terzićem Penjkom i Salihom Sarićem Sarijom, najpopularnijem načelnikom u Bosni i Hercegovini (bio je načelnik od 1961 do 1974. godine), proteklo je mozda i više od tri decenije do našeg sljedećeg susreta, ali i jedan i drugi i dalje su bili prisutni u javnom zivotu. Pogotovo Sarija.
===0===
Desilo se to u vrijeme kada su Tešnjaci odlučili da gradu novi Dom kulture. Napravljen je projekat, donesene odluke ali novac za izgradnju nije obezbjeđen. Tada je u Sarijinu načelničku kancelariju došao Safet Hadžihasić, tihi čovjek plemenite duše, samotnog života, strpljiv, marljiv i odličan krojač. Bio je jedinjak u majke, rastao je ispod njene ruke i to mu je odredilo životni put. Sjećam ga se iz davnašnjih poratnih godina kao povučenog mladića, koji nije imao svoje stalno društvo, ali je uvijek djelovao usamljenički i potišteno, kao da u sebi krije neku strašnu tajnu. Ipak, trudio se da se mnogo ne razlikuje od svojih vršnjaka. Išao je krajem ulice i izbjegavao susrete i duge razgovore. Imao je simpatije i zainteresirane djevojke, ali se nije ženio. Navodno, jer mu to majci ne bi bilo po volji.
Dobri Safet Hadžihasić tako je ostao neoženjen i sam. Kako su godine promicale, sve se osjecao usamljenijim. Prestao je i da odlazi u kafanu i izlazi među ljude. Ako je u životu imao ikakvu strast – bio je to krojački posao – igla, konac, makaze… Rad s kožom usavršio je do pravog majstorluka, a njegovi ručni radovi od kože kupovali su se u Zagrebu i Beču. Narudžbe i zarade svakim mjesecom postajale su sve veće, a zarađeni novac je pretvarao u zlatnike!
Kada sam se s njeme sreo da bih pisao reportažu u sarajevskom “Svijetu”, Safet mi je djelovao poprilično izgubljeno i dezorjentirano. Miješao je prošlost sa sadašnjošću, uzdisao i mijenjao raspoloženje, čak mi se učinilo da ga nerviraju novinari i sva ta pompa, koju je stvorio svojim neobičnim postupkom – darivanjem više od trideset kilograma zlata za izgradnju gradskog Doma kulture!
Pitao sam se tada, kao i mnogi u Tešnju, otkud toliko bogatstvo u zlatu ovom potištenom, skromnom, dobrom čovjeku. Šta ga je moglo natjerati da ode do načelnik tešanjske opštine Saliha Sarića Sarije i kaže mu: “Imam u podrumu više od trideset kilograma zlata i ne znam sta s njim da učinim!… Pritišće me, ne mogu mirno da spavam, noću se budim i hodam, plašim se da će me neko ubiti zbog zlata! Šta da radim, brate Sarija!…”
Sarija i Safet su rođeni u četiri godine – Sarija 1926. a Safet 1922. godine. Iako nikada nisu bili posebno bliski, poznavali su se odlično. Pozdravljali su se na ulici, pitali za zdravlje i to je bilo sve.
Pitao sam Sariju šta mu je odgovorio.
– Bio je to poprilično smušen razgovor – kazivao mi je Sarija uz kafu. – Kada mi se obrtio, Safet je bio gotovo na ivici sloma zivaca, a njegova priča je bila gotovo suluda. Kako da mu odmah povjerujem da je došao pokloniti toliko zlatao?!… Morao sam ga prvo smiriti, pa ga zamoliti da mi sve ponovi, a onda sam mu predložio da zlato pokloni opštini za izgradnju Doma kulture!… Odmah je pristao. Imao sam dojam da želi čim prije da se oslobodi tog zlata, koji mu je postao užasni duševni teret…
Tako je Tešanj dobio Dom kulture, a dio zlata iskorišten je i za Vatrogasni dom. Siroti Safet Hadžihasić oslobodio se zlata ali se nikada nije oslobodio sjenki prošlosti, koje su ga odvele u ludilo…
===0===
Poslije povratka sa novinarsko-istraživačke ekspedicije u Južnu Ameriku i pacifičke otoke Rapa Nui, maglajska biblioteka je organizirala moje predstavljanje gradu u kome sam se doselio iz Tešnja 1953. godine i u kome sam jednako kao i u Tešnju živio deset godina.
U gradu natron papira završio sam Osmogodišnju skolu i Gimnaziju, stekao brojna prijateljstva, bio uspješan sportista (atletičar, odbojkas i stonoteniser), zajedno sa svojim starim prijateljem Fuadom Ruvićem bio pokretač gimnazijskog lista “Svitanje” i učestvovao u kreiranju mnogih kulturno-zabavnih i sportskih manifestacija u godinama kada je Maglaj doživljavao svoje najblistavije trenutke. Iz Maglaja sam, konačno, započeo uspješnu novinarsku i istraživačku karijeru i bio sam zahvalan Biblioteci što mi se pružila prilika da se predstavim mojim nekadašnjim sugrađanima.
Ali, desilo se nešto što sam najmanje očekivao – doživio sam puno razočarenje. Maglajlije su me ignorisale. Na moj prvi javni nastup došlo je dvanaestak posjetilaca, ali ono što me u tim trenucima iskreno učinilo sretnim i ponosnim, bila je činjenica da se među posjetiteljima nalaze i trojica mojih Tešnjaka – Salih Sarić Sarija, Alija Galijašević i Amir Brka. Dobri moji Tešnjaci – sve ličnost do ličnosti! Upalili su kola i iz Tešnja maksuz zapucali u Maglaj da bi prisustvali i uveličali moj nastup!
To su Tešnjaci!
Sarija je bio zainteresiran za moje knjige o sufizmu i islamskoj mistici i od tada do njegovog odlaska u Bolji svijet često smo se telefonski čuli i raspredali priče o duhovnom svijetu, a kada sam pozvan u Doboj Jug, zajedno sa kolegom Slobodanom Stajicem, da promovirama “Knjigu tejni”, posljednji puta sam se sreo sa Sarijom.
Dobri ljudi nikada ne umiru!
===0===
Ipak, za moj povratak u grad u kome sam udahnuo život zaslužan je Amir Brka, pjesnik koji je svojim poetskim umom i nadahnućem nadmašio Tešanj, savladao sve granice pjesničkih barijera i postao građaninom svijeta. U neko vrijeme, ne znam tačno kad, mozda prvih godina ovog stoljeća, uputio mi Amir poruku da je prijatno iznenadjen saznanjem da sam rodjeni Tešnjak. Bila je to poruka s malo riječi i sa mnogo emocija.
Tešnjak!?… Da, Tešnjak!… To nije baš mala i nevažna stvar. To je činjenica s kojom Tešnjaci znaju šta će i kako će, činjenica od koje se nikad ne odriču, ne prepustaju je sudbini i vremenu, činjenica koja se čuva i njeguje, baš kao ni u jednom gradu u ovoj našoj miloj i jedinoj Bosnice!
Naravno da mi je ta poruka dala krila. Odjednom sam postao svjestan gdje mi je mjesto i kamo pripadam. Emotivnim ljudima nije dovoljno da imaju domovinu, da imaju grad u kome žive, da ih nagrade koje primaju čine drugačijim od drugih, da imaju porodicu koju vole…, njima je potrebno i saznanje da pripadaju nekome ko ih cijeni – potrebno im je rodno mjesto i rodna kuća, a ponajviše ljudi koji ga tamo prihvataju i vole.
U odgovoru Amiru napisao sam jedno dugo emotivno pismo za koje je on zaključio da više pripada literaturi a ne obicnoj prijateljskoj korespondenciji. Možda! Znam d mi je poteklo iz srca. Pisao sam mu o tome da Tešanj za mene nije samo geografski pojam, već Božiji dar koga nosim sa sobom na dugim i opasnim putovanjima, da kad-kad intenzivno osjetim njegove zvukove i mirise, čujem žubor Tešanjke i pribojavam se kudret vode, dok istražujem u svjetskim nedođijama. Nerjetko čujem glas svog tetka Ibrahima Ibre Mujagića koji mi je nadahnuto pripovjedao Šeherzadine priče iz 1001 noći; u nepoznatim ljudima ponekad vidim Tešnjake iz mog sretnog djetinjstva i da Tešanj nikada nije izasao iz mene. On je tu, sa mnom, u snu i na javi!
– Napiši to! – rekao mi je prilikom našeg prvog susreta u “Aeroplanu”, na Baščaršiji. – Napiši to, Ahmede!
I evo, napisao sam! Sve je pred vama!
Tako mi je moj prijatelj Amir Brka otvorio vrata Tešnja.
===0===
Ali ne mogu završiti ovo poglavlje a da ne pomenem i jednu životnu epizodu koju sam doživio u Njemačkoj. Za vrijeme rata, 1993. godine zatekao sam se sa članovima svoje redakcije u Langenu, blizu Frankfurta gdje smo stampali naš nedjeljnik “BiH Ekskluziv”. Tamo sam upoznao Šemsu Kahrimanovića i njegovih sedam braće, sedam tešanjskih vitezova – Rušto, Nurko, Nedžad, Zlatko, Ibro, Muris i Indir! Divni i gostoprimljivi ljudi, pravi Tešnjaci! Njemačka štampa svojevremeno je pisala o njima, kako su formirali nogometnu ekipu u kojoj su zajedno nastupali osmorica Kahrimanovića i redom pobjeđivali svoje protivnike.
Kada je čuo da stižem sa suprugom u Langen, Šemso nas je čekao cijelo popodne da bi nas dočekao, upoznao, odveo svojoj kući i ugostio kao najrodjenije.
– Nećete mi se vi potucati po hotelima dok smo mi ovdje živi – govorio nam je plemeniti Šemso, a njegov brat rahmetli Nurko, čiji je restoran tokom rata bio stjecište i azil mnogim ratnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, brinuo je da nam tokom boravka nista ne nedostaje.
Šemsina supruga Jasmina, nekada jugoslovenska reprezentativka u rukometu, dočekala nas je kao da dolazimo iz njenog rodnog Sandžaka. U Njemčkoj su savili svoje porodično gnijezdo gdje evo još uvijek žive, ali Tešanj nikada neće iz njih izaći.
Tako je to sa Tešnjacima!
KRAJ KNJIGE
U prvom redu s lijeva na desno: Salih Sarić Sarija, Safet Hadžihasić, i Nisim Albahari, tešanjski narodni heroj iz Drugog svjetskog rata, za vrijeme otvorenja novoizgrađenog Doma kulture
PUNA POZITIVNE ENERGIJE: Moja rodna kuća
LIMAN: Kako j lijepo bilo biti djete u Tešnju i kupati se u Limanu!
