TESANJ.NET stranica grada
Amir Brka: Dan državnosti, CKO, Tešanj, 2020.
(Izvor: Prometej.ba)
____________________________________________________________________________
Svu akumulaciju brbljanja-trućanja od kojeg se glas čovještva jedva još može čuti i registrovati u tome što nazivamo našom povijesno-socijalnom i kulturno-političkom stvarnošću pjesnik je uspio obuhvatiti i “zgusnuti” u travestično profiliranom pjevu utvarnih kvazi-identiteta
____________________________________________________________________________
Veliki pjesnik finskog jezika i Evrope i Svijeta Penti Sarikoski (uzgred, jedini čovjek koji je na svoj maternji i Homerovu Odiseju s grčkog i Džojsovog Uliksa s engleskog preveo, u tom svom upojedinjenom aktivnom pjesničkom vijeku!) ispisao je (ili pronašao) stih koji su mnogi već citirali ili parafrazirali (a ne sumnjam da će i u dolazećem vremenu često biti navođen): “Dobar pjesnik ne piše stihove…, on ih traži.” Punih je trideset godina kako Amir Brka, kao da je omađijan ovim Sarikoskijevim stihom, traži (i ne prestaje tražiti) stihove, ispisujući pjesme i pjesme, knjige i knjige – i te pjesme i te knjige ne prestaju biti uvijek nove i drugačije (koliko god pjesnik sve više postajao on sam, i sve više samo sebi nalik, samom sebi jednak!). Jezik se ponosi pjesnicima kao što je Brka – zato što on ne prestaje da nosi sa sobom i u sebi taj Jezik, kao samu Zavičajnost, kao sami Svijet, kao Zavičajnost i kao Svijet koje ne možeš učiniti svojima osim da im sam bez ostatka pripadaš. Pripadati bez ostatka Jeziku znači – govoreći uvijek drugačije, žudjeti tu istost i boriti se za nju, i zavještavati onima koji dolaze tu žudnju i to htijenje: istost Poezije.
Nema tog poetičkog koda, nema tog izražajnostilističkog modela u kojem se Amir Brka ne bi mogao otkrivati i pronalaziti kao pjesnik: svjedoči nam to izvanredna knjiga soneta Nebeski nomad, kao i knjiga Antikrist u jeziku, kao i knjiga Izložba sitnih životinja, kao i poema Tačka, kao i njegove dvije prozne knjige Monografija grada i Crna sveska, kao i spjev o kojem ovaj tekst hoće govoriti, Dan državnosti. Enver Kazaz je u pogovoru izvrsno asocirao Matoševu Moru i Disove Naše dane, uvodeći čitaoce u izražajnost koja je ovom novom Brkinom djelu najbliža u formalnom smislu; riječ je zaista o jeziku i stilu spjeva (epa) – koji je sama protupolnost naspram sadržaja (“štastva”) onog “o čemu je riječ” u Danu državnosti. Heksametarski “ispruženi” Brkini stihovi ovdje (čak i brojem slogova uklapajući se u homerovski ili vergilijevski ritam i metar) besprijekorno evociraju epski kod, čak i sa majstorski “ugrađenim/posakrivanim” unutrašnjim sazvučjima i rimama – koliko god to šta govore i o čemu govore pripadalo jednoj apokaliptičkoj inverziji stvarnosti, humaniteta i života uopće.
Komponirana iz šest odjeljaka ili pjevanja (svaki sa po 70-80 stihova), ova knjiga u svojoj kvantitativnoj nevelikosti pronosi nemjerljivo veliki teret rasapa kojitraje (otud i ona “rasapnost” u naslovu ovog teksta); upojedinjeni glasovi građanina-suvremenika, “jugonostalgičara-komunjare”, pa bošnjačkog, hrvatskog i srpskog “zatočenika” kleronacionalističkih ideologija sa ovih prostora, te još i svjedoka tog “dolaska Antikrista” i njegovog prolaska kroz Pakao (kojem ni on sam nema šta više dodati niti oduzeti) – smjenjuju se u istom epskom “štihu”, supstancijalizirajući “zombi-prirodu” tih ideologema (posvuda već više od sto godina mrtvih) koji se besprimjernim nasiljem/zlopočinstvom nàdajū kao zvijezde/ideje-vodilje jadnom “konstitutti-frutti” rastrojenom puku/narodu (zabludjelom u prošlosti koja mu se predstavlja vlastitom, dičnom, slavnom-izmještenom iz sadašnjosti-i-budućnosti kojih za te i za takve nikako ni nema niti može biti).
Svu akumulaciju brbljanja-trućanja od kojeg se glas čovještva jedva još može čuti i registrovati u tome što nazivamo našom povijesno-socijalnom i kulturno-političkom stvarnošću Brka je uspio obuhvatiti i “zgusnuti” u travestično profiliranom pjevu utvarnih kvazi-identiteta (rasklopivih, montažnih, portabl, i kakvih još sve ne – tim “svakojakijih” čim se manje mogu doista identitetima i smatrati): dok vi o meni, na taj način kao da govori pjesnik, nemate šta reći (sve i kad biste htjeli, a nećete!), ja ću o vama reći sve – u knjižici od dvadesetak stranica. Ambijent ovih naših trideset godina divljačno-apokaliptične tranzicije toliko je irealan/iracionalan – da se o postojanju i o življenju jedva još može govoriti:
“…pa ako se zbiti i ne/ može ovo čemu se nadamo, onda, molimo te zdušno:/ daj da svakog od nas, Bože, zadnja riječ oslovi…/ Učini to ravnodušno, da padamo kao otkosi u polju,/ neka nestanemo u pustoši grobnoj, sve zauvijek neka/ se završi, nek se slomi i u krvi našoj skrši…! Had/ neka nas proždre i kraj nek pristigne toj turobnoj,/ nikad prije upamćenoj drami… Hosana i amin…!”
Kazaz govori o “društvenom ugovoru” naše sadašnjosti, koja je utemeljena u mržnji i laži – kao o paklenskoj stvarnosti koju je ovom knjigom Brka na svojevrstan način ovjerio kao takvu: “Jednostavno rečeno, Dan državnosti je poetski pečat koji ovjerava našu stvarnost ustremljenu beznadnoj budućnosti. A ona je, po svim znakovima društvenog stanja, otpočela onog časa kada su ovdašnji etnički identiteti svoju krvavu nacionalističku prošlost proglasili ključnom istinom etničkog postojanja.”
To da svi zapravo živimo odlaži (a od istine da umiremo) – koliko god bismo i htjeli prihvatiti kao opću istinu, nećemo se time moći utješiti: pjesnik je, doduše, spreman umrijeti od istine…, ali, ima li možda još neko…?! To je pitanje.
