FETIBEG

Nedjelja jutrom, sjedio si na sećiji i sa roditeljima ispijao jutarnju kahvu. Onda je neko pozvonio pa je mati ustala da otvori. Obično se u kuću ulazilo bez zvonjenja i kucanja. Mati je u sobu uvela Hasana Fetibega. Nazvavši selam uljudno je pitao da sjedne, a mati je pokazala mjesto na sećiji i dodala još jedan fildžan. Otac se sa Hasanom ispitao za zdravlje te upitao kojim dobrom.

-Muhammed Alejhisselam me posla, veli, skreni Hasane u ovu kuću. I selam vam je od njega, neka znate.

-Baš od Poslanika, nemoj govorit Hasane?

-Gospodara mi, ovako smo ja i on pili kahvu kad mi je selam za vas uručio.

Otac se vidno začuđen primaknu bliže gostu, a dalje je govorio samo Hasan. Kako je on odabran da opominje jer kijametski dan je blizu. Da će ubrzo početi puhati naizmjenično sad vrući sad studeni vjetrovi. On će da upire prstom na šejtane i da obilazi dobre ljude. Kazivao je o golubovima, ćafirima i vjernicima, Titu i šejtanima. Većinu Hasanovih riječi ti si čuo na čaršiji. Nekad bi držao govor sam od sebe, a nekad je odgovarao na zviždanje raje ispred slastičarne i penzionera. Jer zviždanje je zvuk kojim se šejtani odaju. Ali si to jutro čuo i tajnu koju Fetibeg čaršiji nije odao, kako je zapravo dopao u odabrane. Hazreti Hidr ga posjetio. I svojim ga bratom nazvao. Kapu i kišobran mu podario, dao bi mu i svoje zeleno odijelo ali kiša padala tu noć, a hazreti Hidrovo odijelo izjedna sa kapuljačom. Ti bi Fetibega volio nešto priupitati. Je li mu i zbog čega naređen i roling pri kom jedino on i Kinđe nikad ne griješe. Samo što Fetibeg mjesto košarkaške lopte vrti kišobranom.

 Petnaest godina ranije 

Milutin Blagojević je ovu birtiju naslijedio od oca Risto. Risto je za života je stekao dobar imetak. Kupio ovu kuću u Seravi, sa radnjom. Proširio imanje u Cerovcu, ima svoje konje i kola, desetak hrastovih kaca drži u vlastitoj kačari ispod Trčice vode. Ima i svoj rakijski kazan pa peče svoju rakiju koju prodaje u svojoj birtiji. Birtija donosi dosta, na lijepom je mjestu, uz samu pijacu. Oni što kupuju dođu da se počaste kad bi im nešto ostalo od kupovine a oni što prodaju dođu obradovani kad prebroje pazar. A sa prvim mrakom eto i čaršijskih akšamlija. Zanatlije, trgovci, neženje, meraklije…

Akšamluci nikad ne traju predugo pa se birtija na vrijeme zatvara. Ako se nije napravila partija za ajnc. Ajnc je jednostavna kockarska igra. Ko ima više, sve do dvadeset jedan, više od toga si tropa. Đandar je dvoje, cura troje, pop četvero, kec jedanaestero a ostale karte onako kako piše. Niko se više tačno ne sjeća ko je sve sjedio za kockarskim stolom te večeri. Jer kako je ko gubio tako bi se kući uputio. Milutina su zovnuli na zadnjem dijeljenju, kad su u partiji ostala samo dvojica i kad je trebalo da bude svjedok. Da onaj koji u ovom dijeljenju izgubi ostavi sve svoje za ovim stolom i samo u gaćama na vrata iziđe. Taj što izgubi, skide se do gaća i izleti iz birtije u kišnu noć, skoro pred zoru, bijaše Hasan Fetibeg. Trčao je dok je mogao, niz Seravu i još malo iza mosta. Onda je hodao brzo koliko je mogao sve se okrećući da neko ne naiđe. Zimu nije osjećao, prije neku vrućinu, iznutra. A kad kod griča ugleda Suljin mlin, nenadano se zaustavi. Provaliće, nije pošteno ali je u nuždi, štetu će namiriti. Pa će naći kakvo ćebe da se ogrne, da ne prepadne koga jer mu sad valja kroz Mazurovac. A lahkovjerni i onako pričaju da se u Mazurovcu prikazuje. Ćebe u mlinu nije našao ali je našao prazne vreće od brašna pa ih je sad rukama derao. Prvom je samo potrao glavu i tijelo da malko suhne, a u drugu se umotao. Sjeo je malo da odahne kad je kroz vrata mlina nahrupila, a zatim vas mlin ispunila vatra.

-Esselamu alejkum! –glas je dolazio otprilike iz sredine vatre.

-Alejkumu selam – odgovori Hasan.

Skidajući kapuljaču sa glave i otresajući kišu sa zelenog odijela gost se predstavi:

– Moje ime je El-Hidr i neboj me se, ne boj se ni ove vatre koju vidiš jer i to sam ja. A i od ove noćašnje kiše ćeš samo fajdu vidjet, to ti je od mog brata Ilijasa, da te od prijašnjih grijeha opere.Zalutao si, a ja sam poslan da te na pravi put uputim. Ti si Hasane od ovog dana odabran i služićeš i hvalićeš i opominjaćeš i prijetićeš, a sve na Božijem putu. Računaj da smo ja i ti k'o braća. Ako ti pomoć ustreba, pozovi me i odazvaću ti se. A nas nije sramota moliti za pomoć, neka i to znadeš. Nego, vrijeme je sabahu, da klanjamo. Pa kad predaš selam na desnu stranu mene više neće biti ispred tebe, u očima tvojim. Ali sve što dalje u životu budeš djelovao i govorio, ja sam ispred tebe, ja te vodim, a ti me slijediš. A kad predaš selam na lijevu stranu ti onda uzmi ovu kapu i ovaj kišobran, to ti je hedija od mene. Ne dangubimo, vakat je, sabah je.

Sabah sam ujagmio klanjat, a za podne je upitnik. Govori sam sa sobom Ibrahimaga, zabravljujući vrata i otvarajući kišobran da mu ne pokisne kapa bjelica. Zla je hođa, razblatilo, al’ hitim pa mi valja s Hrvatinovića prečicom kraj Suljina mlina, preko brane, na avtobus. U sedam mi valja bit u Doboju u bolnici, dvaput su mi ponovili da ne okasnim. Razdanjivalo se pa Ibrahimaga gleda preda se da ne upadne u blato. Kad će izić rijeci, učini mu se da u Suljinom mlinu kao da neki glas čuje. Bismillom će otvoriti vrata i to će biti posljednje što je taj dan izgovorio. Prikaza je izgledala k'o mejt zamotan u ćefine. Glava joj nije bila umotana, lice se moglo razaznati – k'o da je insan, al’ i to lice bijelo, jednako k'o ćefini. Sjedi potlima, k'o da je na namazu. I nešto govori, gledajuć preda se. Tako je Ibrahimaga progovorio o tom što mu se zdogodilo u Suljinom mlinu ali nekako dvije hevte iza tog događaja. Jer ga je hevtu tresla groznica, ni doktori nisu znali šta mu je. Pa su mu drugu  hevtu izlijevali olovo iznad glave i zapise pisali i to je šućur Allahu pomoglo. Kišobran i kapu je izgubio, valjda negdje u mlinu, u putu, kući bježeći. Uh, da bude sav gubitak u tom.