TEFERIČ NA USORSKIM RASTOKAMA

datke priprema i opisuje: Subašić S. Hasan

Meni drage fotografije, koje činim dostupnim široj javnosti, podsjećaju na ljudska druženja kroz vrijeme, koja istovremeno „govore“ kako se i sa malo novca i skromnom sofrom znalo uživati. Bila je to jedna od glavnih odlika tešanjskog čovjeka, bilo da se radilo o organizovanim teferičima (kao što je snimak na usorskim rastokama kod jelaškog mosta nastao kasnih tridesetih godine prošlog stoljeća) , spontanom lovačkom druženju na proplanku šumskog područja, druženju šumara na  „Smrdelju“  ili  na  Prvomajskom uranku  na tešanjskom Kiseljaku. Njegovala se i gajila tradicija druženja svih vjera i nacija zajedno.

Usorske rastoke  prije II. Svjetskog rata

Može se reći da je centralna ličnost na ovoj fotografiji  Hafiz Ahmet eff. Adilović počašćen da sjedi na klupi. U njegovom neposrednom društvu su Kasim Priganc – ondašnji šef Šumske uprave ,  Anto Jurišić zvani „Čarda“ – sudski revizor i drugi službenici ondašnjeg tešanjskog sreza. U desnom uglu je Kasimova žena Ankica Priganc , a za drugu ženu nam je,još uvijek  hvala Bogu živa naša Marica Svalina, rekla da se radi  takođe o Marici (prezimena se ne sjeća), koja je bila službenica ondašnjeg suda i voditeljica crkvenog hora u Tešnju sve do izbijanja II. Svjetskog rata. Pomagala je horsko pjevanje svojim solo pjevanjem dok je učitelj hora svirao na orguljama. Poginula je u II. Svjetskom ratu u Banja Luci. Poslije  rata, 1945. godine ulogu vodteljice crkvenog hora  preuzela je Marica Svalina i to obavljala sve do izbijanja poslednjeg rata 1992-1995 kada je od nje ovu ulogu preuzela časna sestra.

Susret sa lovcima na šumskom proplanku

I ova fotografija je nastala prije II Svjetskog rata. Na njoj je šumar Zaimaga Smailbegović iz Tešnja u društvu apotekara Velimira Svećenskog, Smajla Hadžismajlovića , šumara Adema Mašnića,a sasvim desno je Hamdo Galijašević – kasnije logornik u Tešnju. Čast mi je ovdje reći da su– gospodin Velimir Svećenski  i njegova žena Karolina bili hapšeni zajedno sa mojim  ocem  rahmetli Salihom  kao antifašisti 1942. godine. Nažalost, ovaj bračni par je završio u  zloglasnom Jasenovcu.

Kada je riječ o tešanjskim  šumarima iz vremena prije i poslije II Svjetskog rata  zna se da su šumu, to nacionalno bogastvo, čuvali kao svoju imovinu, o čemu postoje i dokumenti. Interesantno je da su  za upravnike šumarija bili postavljani ljudi sa strane. Tako je i pominjani Kasim Priganc došao u Tešanj, po dekretu, iz Sarajeva, a drugi – Dragan Truhli (Truchly)  je porijeklom Slovak. Rođen je 1929. godine u Čazmi  od oca Antona i majke Dorote. U Tešanj je došao 1958. godine nakon službovanja u Olovu. Da ne bih šta propustio, citiraću tačne navode iz njegovog životopisa, jer mi se njegov prelazak  u Tešanj iz šumarije u Olovu učinio interesantnim. Evo tog zapisa:

„Tešanj, 1958. godina.  Tešanj, za razliku od Olova VELEGRAD. Život se nastavlja, sada sam u novoj sredini, no nije mi teško jer sam u dosadašnjem životnom putu puno toga promijenio. Zanimanje, posao, mjesta življenja. Naučio Dragec, ko magarac na batine. Ovdje su drugi ljudi sa drukčijim gledanjem na život . „Živi i pusti drugoga da živi“ To su moja gledanja na svijet oko mene. Šumarija Tešanj je malo izvan centra mjesta no sve je ipak na dohvat ruke. Aščinca? Nisam znao šta je to, ali dobro se tamo jede. U šumariji imam dva konjeka i kočijaša Alju. Teren šumarije je podugaćki, od Crni Vrh na istoku do Prnjavor na zapadu. U šumariji Tešanj ostajem oko dvije godine“…….

Fotografija je nastala na  „Smrdelju“ nedaleko od naseljenog gradskog područja  Tešnja  u  vremenu  prije II Svjetskog rata. I na ovom snimku je šef  Šumarije Kasim Priganc (drugi sdesna) u društvu svojih saradnika šumara: Zaimage Smailbegovića, Dedage Pobrića, Saliha Berberovića i Hasanefendije Mulabećirovića (prvi do djevojčice).

I poslije II Svjetskog rata se teško živjelo što zbog ratnih rana što zbog potrebe obnavljanja porušene zemlje. Narod je, međutim, i tada bio veseo vjerujući u sretnije dane budućnosti. Družilo se i prijateljovalo bez obzira je li ko zenđil (bogat) ili nije, pravile se zajedničke  teferičke sofre od onog šta je ko imao i ponio na  teferič, ali je mogao svako sjesti uz  ljude iz vlasti koji nisu imali svoje tjelohranitelje, pa nije bilo  ni „taraba“ niti „bedema“ između njih i običnog svijeta (radnika, seljaka, sportista i dr.). Ovome u prilog govori i  naredna fotografija  sa izletišta Kiseljak kod  Tešnja  nastala pedesetih godina prošlog stoljeća. Umjesto više komentara uz nju samo ću reći da danas nije tako. Nema  danas ovakvog druženja, niti sretnih izraza na licima ljudi  za  izletničkom sofromn , koja se više i ne stvara onako sponatano kao ranije.

Zajedno  na izletu. Prvi slijeva je Mahmutefendić Ismet – ondašnji predsjednik Sreza Tešanj, do njega Muharem  Kotorić, do Muharema Mandžukić Sabit zvani „Funzika“ (koji je bio poznati fudbaler u Tošku) , Deljkić Osman – nekadašnji općinski rukovodilac, do Osmana je Mitar Mitrović – bio sekretar Komiteta , a zadnji desno je Sabit Braković. Muju  Smailbegovića zvanog „Mutevelija“ i takođe  vrsnog fudbalera Toška prepoznali su poznanici po njegovoj veselo nakrivljenoj beretki (u pozadini slike).

Tešanj, 06.03.2010. godine