TESANJ.NET stranica grada
Amir Brka: Nebeski nomad, CKO, Tešanj, 2019.
(Izvor: ivanlovrenovic.com)
______________________________________________________________________________
Amir Brka je veliki i ozbiljan pjesnik, ništa u njegovim versima nije obol cilju na slavu, već odmjeren i nerijetko mukotrpan rad na stihu, na formi i strukturi tog zanata. On gradi sonetne utvrde dobro odabranih i nimalo slučajnih riječi, te se na taj način njegovo pisanje verificira vremenom i književnom kritikom kroz to vrijeme. Ta kreacija i jest umjetnina; ona se nagrađuje ne samo kritičkom krunidbom već i čitateljevim interesom za te stihove, njihovo poimanje i sa/zvučje.
______________________________________________________________________________
Kad čovjek proživi dobar dio svojeg životnog vijeka i sijede ga okrune, bespovratno, nad tijelom u kojem se utisnuo “život”, preostaje mu jedino umorna šutnja, te potiho postavljeno retoričko pitanje je li sve uistinu bila samo Sizifova igra, kada se pada u crno, odustajući od nade; pesimizam s vlastitim gubitkom, no još si u toj igri, i još si svoj… Ovako stihovi nomada, nebeskog, uvode u sonetno klasje, neprestano predstavljajući lirski subjekt kao ispisan komad papira, kredama i bojama, (ne)izbrisivim tragovima postojanja i dokaza da se živ čovjek ipak batrga, lomi, i život mu se, unatoč “laži i igrariji draži”, još mili. To je prostor mraka, bez zrnca sreće, no, poput iskre nade i optimizma, zasja još uvijek sámo pisanje koje spašava i izbavlja od straha, boli i neshvaćenosti, ali ne i od sna u kojem se ne smiruje misao.
Svaki sonet u ovoj knjizi personalizirao je jedan uzdah ljudske sudbine, jednog ljudskog života, kojem se neumorna škripa pera javlja poput spasenja, te izlaz nije u okončanju, samoubojstvu, već se živi tako kako se mora, katkad bez poleta, osamljen i od drugih nerijetko udaljen. Lirski subjekt raspolućen je između dva svijeta, nutarnjeg i vanjskog, to je neprobojna muskulatura bitka u kojem ječi glas da se odlazi i bježi, bijelog svijeta dah da se osjeti, a grobna jama u rodnom zavičaju čeka njegovu osamljenost. Čežnjom, svakim danom joj je bliži. Taj i takav neshvaćeni čovjek nerijetko je nesretan, i jedva se snalazi u vrtlogu egoizma i pohlepe, gdje su čak i prijatelji potencijalni stranci i osvetoljupci. Katkad se treba i sklanjati socijalnoj utopiji, ne poput kukavice već kao dovoljno inteligentno biće koje umije procijeniti kako je borba za ideale puka glupost i unaprijed osiguran poraz.
Svi soneti u ovoj knjizi mogu se dubletno analizirati i percipirati: i kao zasebne književne strukture i kao kompaktna strukturalna cjelina s centralnim subjektom pozicioniranosti skoro umornog čovjeka, osamljenika na hridi neshvaćenih, borca za opstanak kroz život-grotesku u kojem je vrijeme pokazatelj smisla. Kontemplacija spuštanja sopstvenog ja u svoju esenciju potvrda je da je čovjek, kročeći šumom simbola, katkad nejasan ne samo drugima nego i samom sebi, pa je to ekoovsko tumačenje homo sapiensa nihilizirano suplementom personificirane figure puža koji vlastiti oklop nosi i pipcima oprezno dodiruje svijet oko sebe. U socijalnom opusu njegovih pjesama jedna koja upadljivo traži interpretaciju jest pjesma Nena pije kafu, puši, razmišlja…, gdje tri točke u naslovu reflektiraju vapaj i kritiku socijalnog poretka koji dijeli sadaku za preživljavanje. Nena miluje sjećanja, usahlom rukom pušeći drinu, s mišlju o teškom putu kroz dunjaluk i retoričkim pitanjem, ili možda u jednom razgovoru s Allahom, nastoji shvatiti cijeli taj poredak: je li bolje ovako – s gradnjom novih džamija i glasnijim ezanima, ili je bilo bolje onomad – u pokojnoj Jugoslaviji…? Nena “nekako ćuti” da je Tito bio čak i mnogo bolji musliman…
Posebno su emotivni soneti o mrtvom ocu, toj smrti na koju smo ljuti jer nije i posmrtnu očevu postelju sa sobom ponijela već ju je nama ostavila, da sjeća, boli. Nije ponijela ni onaj fildžan iz koje je kahvu pio; sinova ljubav šćućurila se u šutnji i u šutnju, a strah straši da bi majka zbog suza za njim mogla oči izgubiti. Bezglasno plačući! Ova duboka metafora potiče i na sjećanje na dječaštvo, kad se “bestjelesno” dizalo u ushit koji je život pred sobom obećavao, ili se samo mislilo da je riječ o obećanju. Taj nebeski nomad, koji se radovao ocu i njegovoj Arabiji, sad je teških nogu – i davni elan još samo u alkoholu katkada zasja. Gorko mora da je to životno iskustvo i obitavanje u njemu kada lirski subjekt proklinje strijelca zbog svake uzaludne granate, metka koji je promašio njegovo tijelo, no nada je u novoj vojni, a molitva se suoblikuje u stihu kojim se pjesma hrani i koja tješi.
Zahvalni bili bi roditelji, s ponosom rasla bi djeca,
i lahko bilo bi reći kako, naprosto, nisi imao sreće,
ali u takvome činu posrijedi mora biti i nešto veće,
jer nad kobi nariče obitelj tvoja cijela, i bolno jeca
(Pokajanje jednoga grešnog pjesnika)
Religiozni motivi Brkinog pjesništva potiču opomenu o kratkotrajnom ljudskom životu na ovoj zemljici gorčine i plača, sjećaju na postojanost kamena kao molitvenog hrama posvećenog Bogu. Čovjekovo meso jest prolazno, no njegovo djelo, dobro, estetizirano i etizirano, upečatljivo se kreće stoljećima kroz gradove i ornamentima svjedoči o namjerama ljudskog bića da se na neki način ovjekovječi, kroz umjetnost ponajviše. Tim gradovima utisnuta je neizbirljiva nada da se kroz svoje potomke uvijek nanovo grad obnavlja i mladošću osvježava. Tako je Tešanj u ovim pjesmama grad s više lica, personalizirani div čiju je starodrevnost bosansku, kraljevsku, bansku, neočekivano posjetila sreća: “kandilji svjetlucaju k nebnoj uzvisini”. Ali, tu je i ona tužna i ružna strana gdje se susreću oči narkomana, nezadovoljnih, ili pak onih koji se nadaju u bolje koje, možda, i ne dolazi. Šetnjom oko Tešnja ta personalizacija grada div-čovjek porazila je čak i kognitivne potencije stiha, jer je u Tešnju Šejtan, i subjekt strahom grli sudbinu tog grada. Trojanski konj je možda najuspjelije usporediva figura sa situacijom te utvrde, gdje izdajnici ne miruju i rat uvijek čuči s nakostriješenim rogovima: to se vandal samo primirio… Nove generacije su preparirane i òbučene za nove smrtne pokušaje, ordenjem heroja i onih koji se za ideale žrtvovahu; dvoličnjaci se diče, te tako zatrovani naraštaji ne sahranjuju prošlost, metamorfozom sadržaja kroje samo nastavak…
Stigle su potom i godine u kojima oholi ubiru žetvu
nad onima što život su dali, za zemlju vršivši sjetvu
I predugo već trajemo u ovome grozomornom dobu
u kojem jedino zavjerenici bivaju pozivani na mobu
gdje se lente svilene dijele, i lovori, i zlatno ordenje,
a tobože sve u slavu onih što ih je proraslo korijenje
Uz njih su pristali i zaduženī za sakralnu blasfemiju,
prodaju čak i vječni svijet za svoju mizernu premiju
(Đavolja moba)
Sjajna je kompozicija Brkinog soneta: u tom literarnom pletivu usuglašeni su ritam i melodija, a semantika suzbijenom, katkad i reduciranom rečenicom kompletirana je i čitatelju posve jasna. Brka je majstor u inauguraciji novih leksema koji osvježavaju stih i daju mu jednu novu semantiziranu notu, te tako od denotativne projekcije riječi nastaje konotativni izbor tumačenja istog kakvog već recipijent želi ili osjeća ili ima potrebu kritički suobličiti. Subjekt neprestano poziva na mir i ljudskost na ovom ratom okrvavljenom prostoru, neprestanu pomirbu sa životom, nikako rezignaciju, suobrazbu onog humanog i životnog u čovjeku, no katkad je i on depresivan, očajem onemogućen, obesnažen, onaj koji više nema budućnost i kojem jedino patnja preostaje, jer je pristao “na najveću prevaru opakog vremena/ u kojoj su Bosanci postali krdima čovjekolikih plemena” (Preostaje ti da patiš).
Amir Brka je veliki i ozbiljan pjesnik, ništa u njegovim versima nije obol cilju na slavu, već odmjeren i nerijetko mukotrpan rad na stihu, na formi i strukturi tog zanata. On gradi sonetne utvrde dobro odabranih i nimalo slučajnih riječi, te se na taj način njegovo pisanje verificira vremenom i književnom kritikom kroz to vrijeme. Ta kreacija i jest umjetnina; ona se nagrađuje ne samo kritičkom krunidbom već i čitateljevim interesom za te stihove, njihovo poimanje i sa/zvučje.
Laž je pobratimstvo lica, kob nam je Disova tamnica,
svako je od nas samo pod zvijezdama vlastita samica,
uzništvo je započelo, ponaosob, već samim rođenjem
(Samica)
Smrt je ta koja nas okončava i obilježava kao da na ovom dunjaluku nismo ni disali, i u tom mimetičkom, oponašateljskom pokušaju dana i noći i života – subjekt postaje svjestan da se bez tijela među zvijezdama titra. To je život, prolaznost briga i osmijeha, no pjesnik u svojim pjesmama neumitno luta i obitava poput začuđenog Diogena s plamenom na dlanovima, ne bi li pronašao insana. Stoga će pjesnikova umjetnina s polica kućnih i gradskih knjižnica već pronaći ruke među koricama i uši čitatelja koji zna koji je i kakav vers vrijedan spomena.
