DRUŽENJA  LJUDI U  PROŠLIM VREMENIMA

Vrijeme brzo prolazi, sipi poput kiše, neuhvatljivo je kao ptica, a uočljivo je jedino na  licima  ljudi. A kako su nekada sa ljudskih lica sjala istovremeno i skromnost i rahatluk . Ili se, možda, samo meni tako čini. Na teferičima u prirodi ili za kafanskim stolom oni su znali šta hoće od sebe, svog života i vremena u kojem su živjeli i radili. Ovakav dojam sam stekao gledajući  stare fotografije i pokušavajući da povežem vakat u kojem su one nastajale i običaje iz tog vakta sa današnjim vremenom.

Fotografija je snimljena na tešanjskom kiseljaku prije II. Svjetskog rata.Žao mi je što nemam više prepoznatih ovih opuštenih lica sa nje.Nadam se da će to moći drugi postići, preko svojih starijih ili na drugi način. Na njoj su prepoznati: Avdo Hadžiahmetović (otac tetke Nisve), Abdulah Alćehajić, Mehmedaga Mešić….

I ovaj snimak potiče sa tešanjskog kiseljaka na Crnom Vrhu . Nastao je  poslije II. Svjetskog rata (oko 1950.g.). Proslavljao se Prvi maj – Međunarodni praznik rada što je bilo uobičajeno na ovom lokalitetu. Znalo se je  mnogo prije zore i svitanja dana otići da bi se zauzelo mjesto za društvo. Ovdje vidimo i „integrisana“ društva iz Tešnja i  Novog Šehera. Nikome nije smetalo što su zajedno sjedili  profesori, ugostitelji, trgovci, radnici, ljekari i drugi. Prepoznali smo slijeva dio društva iz Tešnja i to : Iru Ljahov  sa njenim roditeljima Dr. Nikolom  i Varvarom Ljahov, Ibrahima Pajtaka, Saliha Subašića sa ženom Minkom, Edhema Hundura. Iznad Edhema je u bijeloj košulji Krupić Muhameda  iz Novog Šehera, zatim  unuka Ahmeta Deljkića sa Ošljaka iz porodice Bašić takođe iz Novog Šehera (u beretki) koji je držao jednu od novošeherski poznati kafana pod imenom „Mujo i sinovi“.

 

Organizova podjela lepina sa halvom  djeci povodom hatme u Dibeghani (Riječkoj) džamiji  u Tešnju kasnih tridesetih godina 20. stoljeća.

Ova slika, zaista, govori mnogo o jednom lijepom običaju povodom dječijih hatmi. Na njoj  se da uočiti da su odvojena  muška od ženske djece. Od odraslih su prepoznati: prvi  uz stablo drveta Mahmut Galijašević, do njega Smajl Hadžismajlović sa lepenama;  u pozadini su Safet Turalić i Muhamed Hodžić; među muškom djecom su Satko Hukić i Sulejman Hodžić. Vakifi (dobročinitelji) u ovakvim prigodama su bili obično: Aširaga Mujčić , Mujaga Mujčić, Muhamed Hodžić, Hakiefendija Korajlić, Zijadbeg Galijašević i mnogi drugi (neka mi ne zamjere njihovi potomci  što nemam v iše saznanja o ostalim vakifima).

A  da bi djeca ovako lijepo izgledala i bila obučena u novo ruho, brinuli su se  takođe imućniji ljudi koji bi, po saznanju za hatmu, djeci siromašnijih roditelja darivali  novu odjeću  i obuću. Takav dobročinitelj  je bio, pored ostalih, i rahmetli HALIDAGA TURALIĆ iz Tešnja, otac mog prijatelja i vršnjaka  hadži Ediba Turalića.  Ovdje posebno ističem da ondašnji dobročinitelji nisu svoja darivanja siromašnim činili uz pompu i hvalisanje. Obično za to niko nije znao. Tek kasnije,  u pričama o njima i njihovim  merhametima (samilostima),  saznajemo tu istinu. Bila je to, svakako, skromnost i skrušenost koja ih je  sve krasila.

 

Tešanj, 27.03.2010. godine

O Hasan Subasic

Hasan Subašić Haso je rođen 1941. godine od oca Saliha i majke Minke, a preminuo 11.4.2012. godine.

Otac Salih je bio član SK-a i bio je među prvim učesnicima u organizaciji antifašističkog otpora. Mati Minka je bila prosvjetitelj poslije Drugog svjetskog rata kroz analfabetske tečajeve, zatim istaknuta aktivistkinja u Crvenom krstu  i aktivistkinja u organizaciji žena i njihovoj poslijeratnoj emancipaciji. Radila je u Poreskoj upravi.

Nakon osnovnog obrazovanja Hasan Subašić  stekao je medicinsko obrazovanje, zatim je završio Višu upravnu školu. Radio je kao medicinar u Domu zdravlja, bio je volonter Predsjednik Skupštine opštine u dva jednogodišnja mandata neposredno prije višestranačkih izbora. Obavljao je poslove direktora Centra za socijalni rad, sekretara SIZ-a socijalne i dječije zaštite i predsjednika UABNOR-a Tešanj. Posebno je značajan njegov doprinos izgradnji dječijeg obdaništa u Tešnju I zgrade Centra za socijalni rad.

Odlaskom u penziju počeo se baviti istraživanjem rodoslova svoje porodice i komšija iz Ošljaka, kao i tešanjske prošlosti. Rezultat istraživanja su i tri knjige: Subašići- Rodoslovlje porodice Subašić iz Tešnja, Ošljak kroz stoljeća u pričama i sjećanjima i Krvavi otok. Zadnja knjiga je posvećena očevoj golgoti na Golom otoku i životu poslije.

Pred kraj života istraživao je migracije muslimanskog stanovništva koje danas naseljava Tešanj. Prikupio je dosta podataka o tome koje su porodice stigle iz Srbije, Hercegovine i Crne Gore. Tekstovi iz tešanjske prošlosti sa dosta starih fotografija objvljivao je na portalu tesanjweb.com .

Ima  sina koji je bio pripadnik Armije BiH na samom početku rata i kćerku koji zajedno sa majkom Hatidžom žive u Sloveniji.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *