TESANJ.NET stranica grada
Vrijeme brzo prolazi, sipi poput kiše, neuhvatljivo je kao ptica, a uočljivo je jedino na licima ljudi. A kako su nekada sa ljudskih lica sjala istovremeno i skromnost i rahatluk . Ili se, možda, samo meni tako čini. Na teferičima u prirodi ili za kafanskim stolom oni su znali šta hoće od sebe, svog života i vremena u kojem su živjeli i radili. Ovakav dojam sam stekao gledajući stare fotografije i pokušavajući da povežem vakat u kojem su one nastajale i običaje iz tog vakta sa današnjim vremenom.
Fotografija je snimljena na tešanjskom kiseljaku prije II. Svjetskog rata.Žao mi je što nemam više prepoznatih ovih opuštenih lica sa nje.Nadam se da će to moći drugi postići, preko svojih starijih ili na drugi način. Na njoj su prepoznati: Avdo Hadžiahmetović (otac tetke Nisve), Abdulah Alćehajić, Mehmedaga Mešić….
I ovaj snimak potiče sa tešanjskog kiseljaka na Crnom Vrhu . Nastao je poslije II. Svjetskog rata (oko 1950.g.). Proslavljao se Prvi maj – Međunarodni praznik rada što je bilo uobičajeno na ovom lokalitetu. Znalo se je mnogo prije zore i svitanja dana otići da bi se zauzelo mjesto za društvo. Ovdje vidimo i „integrisana“ društva iz Tešnja i Novog Šehera. Nikome nije smetalo što su zajedno sjedili profesori, ugostitelji, trgovci, radnici, ljekari i drugi. Prepoznali smo slijeva dio društva iz Tešnja i to : Iru Ljahov sa njenim roditeljima Dr. Nikolom i Varvarom Ljahov, Ibrahima Pajtaka, Saliha Subašića sa ženom Minkom, Edhema Hundura. Iznad Edhema je u bijeloj košulji Krupić Muhameda iz Novog Šehera, zatim unuka Ahmeta Deljkića sa Ošljaka iz porodice Bašić takođe iz Novog Šehera (u beretki) koji je držao jednu od novošeherski poznati kafana pod imenom „Mujo i sinovi“.
Organizova podjela lepina sa halvom djeci povodom hatme u Dibeghani (Riječkoj) džamiji u Tešnju kasnih tridesetih godina 20. stoljeća.
Ova slika, zaista, govori mnogo o jednom lijepom običaju povodom dječijih hatmi. Na njoj se da uočiti da su odvojena muška od ženske djece. Od odraslih su prepoznati: prvi uz stablo drveta Mahmut Galijašević, do njega Smajl Hadžismajlović sa lepenama; u pozadini su Safet Turalić i Muhamed Hodžić; među muškom djecom su Satko Hukić i Sulejman Hodžić. Vakifi (dobročinitelji) u ovakvim prigodama su bili obično: Aširaga Mujčić , Mujaga Mujčić, Muhamed Hodžić, Hakiefendija Korajlić, Zijadbeg Galijašević i mnogi drugi (neka mi ne zamjere njihovi potomci što nemam v iše saznanja o ostalim vakifima).
A da bi djeca ovako lijepo izgledala i bila obučena u novo ruho, brinuli su se takođe imućniji ljudi koji bi, po saznanju za hatmu, djeci siromašnijih roditelja darivali novu odjeću i obuću. Takav dobročinitelj je bio, pored ostalih, i rahmetli HALIDAGA TURALIĆ iz Tešnja, otac mog prijatelja i vršnjaka hadži Ediba Turalića. Ovdje posebno ističem da ondašnji dobročinitelji nisu svoja darivanja siromašnim činili uz pompu i hvalisanje. Obično za to niko nije znao. Tek kasnije, u pričama o njima i njihovim merhametima (samilostima), saznajemo tu istinu. Bila je to, svakako, skromnost i skrušenost koja ih je sve krasila.
Tešanj, 27.03.2010. godine
