Prioriteti

“Nikada ne dozvoli da ti prioritet bude neko kome si ti samo opcija.“

Mark Twain

Većini je poznata sljedeća priča. Ipak ću je ponoviti. Profesor filozofije stoji ispred svog razreda i ispred sebe ima nekoliko predmeta. Kada je čas počeo, bez riječi uzima veliku praznu teglu i počinje je puniti kamenjem. Zatim upita studente : ”Da li je tegla puna?”

Oni su se složili da jeste. Profesor onda uzima kutiju sa šljunkom i sipa u teglu. Šljunak je popunio prostor između kamenja. Na pitanje da ”Da li je tegla sada puna”, studenti su se složili da jeste. Onda je uzeo pijesak i popunio teglu između šupljina od šljunka i kamena.

”A sada hoću da zamislite da je ovo vaš život! Kamenje predstavlja važne stvari, vašu porodicu, vašeg patnera, vaše zdravlje, vašu djecu – sve ono što bi vaš život činilo punim i onda kad bi sve druge stvari nestale. Šljunak su sve druge stvari koje su važne kao što je posao, kuća, auto. Pijesak je sve ono što preostane. Sitnice. Ako u teglu prvo stavite pijesak, za kamenje i šljunak neće ostati mjesta.

Isto važi za svaku organizaciju. Prije svega za rukovodstvo. Ako se relativizira pitanje važnosti i hitnosti onoga što rukovodstvo radi tada se gube prioriteti i rukovodstvo nema vremena za prave stvari. Tada rukovodstvo djeluje stalno zauzeto, stalno radi, nedostaje vremena, kasni a u stvari se prije svega radi o tome da je rukovodstvo izgubilo iz vida prioritete, da radi uglavnom manje važne stvari, posao drugih umjesto svoj posao. Tada cijela organizacija samo susreće probleme umjesto da ide ispred problema. Rukovodstvo daje obrazloženja zbog čega je nešto tako kako jeste umjesto da radi prije toga na rješenjima kako se ni bi uopće bavili mnogim pitanjima kojima se inače organizacija bavi jer je rukovodstvo „sišlo“ na nivo tekućih aktivnosti i „vratilo se“ da rješava danas ono što je trebalo uraditi mnogo prije.

Rukovodstvo mora ići ispred, ne samo stajati na čelu virtualno i prostorno nego i vremenski treba da bude ispred organizacije. To je postavljanje ciljeva, planiranje putovanja kojim organizacija treba putovati da bi dostigla ciljeve u budućnosti, planiranje resursa, osposobljavanje ljudi, procjena i otklanjanje rizika. Rukovodstvo putuje vremenski ispred organizacije veći dio radnog vremena, samo manji dio svog vremena se nalazi u vremenskoj sadašnjosti kako bi sagledali napredak i performanse, poduzeli korektivne mjere, ohrabrili i nagradili saradnike i uposlene. Rukovodstvo nije ni privilegija ni počasna dužnost nego služenje. Čim prije to rukovodioci shvate, posebno oni na čelu organizacije i posebno oni u javnim poslovima, veće su šanse za brži oporavak društva u cjelini. Protokole treba svesti da služe svojoj svrsi a nikako kreiranju percepcije o svetim kravama.

Već su utemeljene prakse u kojima se neki bore svim sredstvima (ne samo ispravnim sredstvima) da dođu na čelo. I tu nije kraj, nakon toga se bore svim sredstvima da ostanu tu što duže, a ako moraju ići onda se očekuje veća pozicija. To ne samo da nije logično nego nema utemeljenja u dobrim praksama prošlosti. Organizacija treba graditi kulturu u kojoj se rukovodstvo poštuje, u kojoj se cijeni svačiji doprinos pa svakako i doprinos aktuelnog rukovodstva. Uz to bi trebalo demonstrirati i poštovanje prema onima koji su služili organizaciji i kada oni više nisu na čelu ili kada više nisu uopće njeni članovi. Ali upravo rukovodstvo ima najveću odgovornost u tom procesu. To treba biti kontinuitet. Svaka zamjena JA sa MI, svako isticanje sebe na vrhu organizacije je udar na izgradnju poželjne kulture organizacije. To je isto tako zamjena prioriteta u kolegijalnim odnosima i stavljanje pijeska na prvo mjesto.

Vrijedi se pobrinuti prvo za kamenje tj. za ono što je zaista važno za organizaciju i njen kontekst a tek onda za sebe. Postaviti svoje prioritete po kojima se najbolje služi organizaciji. Sve ostalo je samo pijesak!