TESANJ.NET stranica grada
“Krivda pravdu zamela, pa se pravda umela.
Šta se hoće zaboga?“
Abdulvehab Ilhamija
Posao izviđača nije napad ili obrana. Posao izviđača je razumijevanje. Izviđač je onaj koji izlazi van, mapira teren, utvrđuje moguće prepreke. Izviđač se može nadati da će saznati, recimo, da postoji most na povoljnom mjestu preko rijeke. No, povrh svega, izviđač želi znati čega tamo stvarno ima što je preciznije moguće. I u stvarnoj, pravoj vojsci i vojnik i izviđač su ključni. Ali isto tako se može svaka od uloga posmatrati kao način razmišljanja – metafora na koji način se obrađuju informacije i ideje u svakodnevnom životu.
Dogodilo se nekada u jednoj zemlji, u jednoj sredini, u jednoj stranci. Bio je to jedan od najvećih političkih skandala u istoriji te sredine. Otkrili su ga članovi rukovodstva. Pronašli su papirić rastrgan u kanti za smeće, ali kada su ga sastavili, otkrili su da je netko iz njihovih redova odavao stranačke tajne, slao u drugu stranku, a tajnu je predao putem pošte iz susjednog mjesta tog grada. Pokrenuta je velika istraga i vrlo brzo je identifikovan izdajnik, Drejfus. Imao je izvanredan stranački dosije, nikakve prethodne greške, nikakav motiv. Ali bio je sklon tjeranju principa, pravde, fer igre. Nažalost, u to vrijeme, fer igra je bila nepoželjna. Uporedili su Drejfusov rukopis s tim dopisom i zaključili da se podudaraju iako je bilo i onih koji su tvrdili suprotno. Pretražili su Drejfusove mail komunikacije i sms poruke i nisu našli tragove špijunaže. Pregledali su mu arhivu i nisu našli ništa sumnjivo. Ali to ih je samo uvjerilo još više da Drejfus nije samo kriv, nego je i lukav jer je očito sakrio sve dokaze. Nakon toga su pretražili njegovu osobnu prošlost, razgovarali su čak sa njegovim učiteljima i saznali da je učio strane jezike u školi što očito pokazuje želju za zavjerom sa stranim vladama i drugim političkim strankama u budućnosti. Njegovi učitelji su rekli da je Dreyfus bio poznat po dobrom pamćenju, što je vrlo sumnjivo, jer špijun mora zapamtiti mnogo stvari. Pa je slučaj završio na časnom sudu stranke i Drejfus je osuđen. Nakon toga, iznijeli su ovo na organe stranke i ritualno smijenili Drejfusa sa svih funkcija. To se nazvalo ponižavanje Drejfusa. Pa su ga osudili na doživotni progon iz organa stranke. Drejfus je ostao dane, mjesece i godine provoditi sam, pišući pisma i pisma rukovodstvu stranke u kojima ih je molio da ponovno otvore njegov slučaj kako bi otkrili da je nevin.
Ali uglavnom je stranka to smatrala završenim slučajem. Jedna stvar koja je zaista zanimljiva o aferi Drejfus jest pitanje zašto je rukovodstvo bilo toliko uvjereno da je Drejfus bio kriv. Moglo bi se čak pretpostaviti da su mu smjestili, da su mu namjerno podmetnuli. Ali istoričari ne misle da se to dogodilo. Koliko se zna, rukovodstvo je stvarno mislilo da imaju jak slučaj protiv Drejfusa. Zbog toga je u zajednici otvoreno pitanje: šta to govori o ljudskom umu da se tako slab dokaz može smatrati dovoljno uvjerljivim da se čovjek osudi? Naučnici su to nazvali podsvjesnim motivima, željama i strahovima ljudi koji oblikuju način na koji tumače informacije. Neke informacije, neke ideje čine se kao saveznici. Onda se javlja u čovjeku želja da one pobjede. Želja da se one brane. A druge informacije ili ideje su neprijatelj i javlja se želja da se one upucaju. Kasnije, u moderna vremena, to se najalkše vidjelo na utakmicama. Kada sudac presudi da je vaša ekipa napravila prekršaj, na primjer, vrlo ste motivisani da nađete razloge zašto je u krivu. Ali ako presudi da je druga ekipa napravila prekršaj – odlično! To je dobra odluka, nećemo je pobliže preispitivati. Ili sve što kaže neko vaš, vaš lider, vođa, neko iz vaše stranke,… to branite ali ako isto to kaže neko iz druge stranke to osuđujete. Ono što najviše straši u vezi sa ovim motivisanim rasuđivanjem jest koliko je nesvjesno. Može neko misliti da je nepristrasan ili pravedan i još uvijek uništiti život nevinog čovjeka. Međutim, na Drejfusovu sreću, njegova priča još nije gotova. Našao se jedan član rukovodstva koji je pretpostavio da Drejfus nije kriv jer je špijuniranje za drugu stranku nastavljeno i nakon što je Drejfus udaljen iz svih organa i sa svih funkcija. Taj član rukovodstva je otkrio drugu osobu čiji je rukopis mnogo bolje odgovarao rukopisu špijuna. Ali na njegovo zaprepaštenje ostali članovi stranke nisu marili za to i rekli su mu: “Sve što si dokazao jest da postoji još jedan špijun koji je naučio oponašati Dreyfusov rukopis i on je nastavio špijunirati nakon što je Drejfus odstranjen. Drejfus je i dalje kriv. I sada samo treba još jednog odstraniti.”
Naučnici su kasnije otkrili i zašto su neki ljudi, sposobni prevladati svoje predrasude, pristranost i motive te pokušati vidjeti činjenice i dokaze što je objektivnije moguće? Baš kao što je vojnički način razmišljanja ukorijenjen u emocijama, poput obrambenosti ili plemenske pripadnosti tako je i izviđački način razmišljanja ukorijenjen ali u različitim emocijama. Na primjer, izviđači su znatiželjni. Oni će prije reći da osjećaju ugodu kada nauče nove informacije ili potrebu da riješe zagonetku. Oni će više biti zainteresovani kada naiđu na nešto što je suprotno njihovim očekivanjima. Izviđači imaju i različite vrijednosti. Oni će radije reći kako misle da je korisno preispitivati svoja uvjerenja i da se neko ko promijeni mišljenje ne čini slabim. Povrh svega, izviđači stoje na zemlji, što znači da njihovo samopoštovanje nije povezano s tim koliko su u pravu ili u krivu u vezi s određenom temom.
Ali ključna pouka o ovim osobinama jest da se ne odnosi prvenstveno na to koliko je neko pametan ili koliko zna. Zapravo, koeficijent inteligencije, iako veoma važan, nije primaran za rukovodstvo nego je to nepristrasnost i empatija prema ljudima. Neko je rekao: “Ako želiš sagraditi brod, nemoj okupiti ljude da skupljaju drvo i davati im naredbe i raspodijeliti posao. Umjesto toga, podučite ih da žude za velikim i beskrajnim morem.” Drugim riječima, ako rukovodstvo zaista želi poboljšati rasuđivanje pojedinaca i društva, ono što najviše treba nije poduka o logici ili govorništvu ili ekonomiji, iako su te stvari vrlo vrijedne nego dobro iskoristiti načela izviđačkog načina razmišljanja.
Moramo promijeniti kako se osjećamo. Moramo naučiti kako da se osjećamo ponosnima umjesto posramljenima kada primijetimo da smo u vezi s nečime bili u krivu. Moramo naučiti kako da budemo zainteresovani umjesto odbrambeni kada naiđemo na informacije koje su suprotne našim uvjerenjima i našem ličnom interesu i pristrasnosti. Stoga smatram dobrim pitanjem koja postavlja Julia Galef, osnivačica Centra za primijenjenu racionalnost u Njujorku: Za čime najviše čeznete? Čeznete li za obranom svojih uvjerenja? Ili čeznete za tim da vidite svijet što je jasnije moguće?
