Dosljedna nedosljednost

Ovu bih poruku dao mladima: ne budite najbolji u razredu.
Ako ste najbolji u razredu, u krivom ste razredu.
James Dewey Watson

“Lideri u Bosni i Hercegovini treba da pokažu snažnu opredijeljenost za brzo finaliziranje ustavne i izborne reforme, vitalne za stabilnost i punu funkcionalnost zemlje, kao i da podrže sve druge prioritetne reforme navedene u Mišljenju (evropske) Komisije za dobijanje statusa kandidata”, navodi se u usvojenim zaključcima na posljednjem (25.03.2022) Samitu EU.

U isto vrijeme, novoimenovani ambasador SAD-a u BiH Michael je podsjetio da su SAD, EU i OSCE tu da pomognu u razgovorima kako bi domaći lideri napravili neophodne kompromise i iskoristili priliku koja im je pružena, ali i dodao ključnu stvar – da “to ne znači dogovor po svaku cijenu, i da to znači dogovor koji uključuje elemente koji su već poznati, a posebno paket integriteta izbornog procesa“.

Odnos SAD, Velike Britanije, EU i OSCE prema Bosni i Hercegovini se suštinski ne mijenja od njenog međunarodnog priznanja. Badinterova arbitražna komisija (predsjednici ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španije i Belgije) u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji je uputila Bosnu i Hercegovinu da svoj status odluči referendumom o samostalnosti. Rezultat je poznat a Bosna i Hercegovina je primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Zastava Bosne i Hercegovine (sa šest ljiljana) se zavijorila u new Yorku na jarbolu 22. maja 1992. godine (između zastava Slovenije i Hrvatske). U traganju za novim državnim simbolima najpogodnije je bilo posegnuti u davno vrijeme srednjeg vijeka, kada je Bosna imala jasna i sasvim određena heraldička znamenja. Time se željela istaći obnovljena bosanska državnost. Izborom simbola iz starije prošlosti u kojoj nije bilo etničkih podjela nastojalo se izbjeći podizanje nacionalnih tenzija koje su u to vrijeme bile već zategnute. Novi grb i nova zastava trebali su Republiku Bosnu i Hercegovinu staviti na kurs multietničkog jedinstva, u kojem bi pobijedili principi mira i međusobne tolerancije svih bosanskohercegovačkih stanovnika bez obzira na etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.

Na žalost oni koji to nisu htjeli pokrenuli su nasilno rušenje Ustava Republike Bosne i Hercegovine i zauzeli veliki dio njenog teritorija silom uz neviđeno nasilje, progone drugih i drugačijih te zločine sve do genocida. Oni koji su priznali Republiku Bosnu i Hercegovinu kao međunarodnu suverenu i nezavisnu državu, ubrzo su donijeli odluku o uvođenju zabrane naoružanja Republike Bosne i Hercegovine kako se ne bi mogla braniti. Objašnjenje da u regionu ima previše naoružanja i da bi novo naoružanje samo potaklo više nasilja bio je neviđen diplomatski cinizam ali i surova stvarnost. Tačno je to kako je bilo previše naoružanja u regionu ali istina je da je to naoružanje bilo u rukama rušitelja Ustava Republike Bosne i Hercegovine. No, ipak su neke države bilateralno pomagale.

Novi veliki apsurd i cinizam se dogodio razoružanjem Srebrenice i preuzimanjem Srebrenice kao zaštićene zone Ujedinjenih naroda. Ali kada je Ratko Mladić sa Vojskom Republike Srpske krenuo u masovni vojni napad na Srebrenicu, bataljon UN-a je ostao posmatrač a podrška iz vazduha nije stigla. Ratko Mladić je predvodio izvršenje genocida. Ipak, u krajnje nepovoljnim uslovima su dijelovi teritorija Republike Bosne i Hercegovine odbranjeni a istovremeno izgrađena Armija Republike Bosne i Hercegovina sa 200. 000 boraca i počelo je oslobađanje teritorija kako bi se uspostavio Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

Dolazi snažna diplomatska akcija, kratki vojni udari i Dejtonski mirovni sporazum ali i novi ustav. Republika nije odbranjena ali je proklamovano i potpisano od svih strana da je Bosna i Hercegovina odbranila suverenitet i teritorijalni integritet na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Unutrašnja struktura je sasvim izmijenjena a multietničko jedinstvo kroz prvu zastavu nezavisne Republike Bosne i Hercegovine je zamijenjeno sa zahtjevom za kompromis između onih koji su branili Ustav Republike Bosne i Hercegovine, multietničku strukturu i zajednički život u miru i onih koji su zloćudnim nasiljem sve to srušili gdje god su mogli. Tako je zastava sa ljiljanima ostala na jarbolu u New Yorku do 1998. godine jer nova zastava Bosne i Hercegovine nije nikada utvrđena kompromisom nego ju je tek 1998. godine nametnuo visoki predstavnik Karlos Westendorp.

Zašto je ovo podsjećanje važno? Zbog onih koji danas politički stoje na jačanju države Bosne i Hercegovine, njenih institucija i mira za njene stanovnike. Oni bi trebali konačno prestati očekivati da će neko sa strane ovdje nešto konkretno uraditi po njihovim zahtjevima u interesu Bosne i Hercegovine. Oni će uraditi ono što je njihov interes a ako se to bude podudaralo sa interesima Bosne i Hercegovine onda je to super. U svemu drugom treba očekivati načelnu podršku i zalaganje za univerzalne principe kao snažan diplomatski riječnik. To je dio diplomatskog imidža savremenog svijeta a ne dio akcije. U akcijama se prepoznaju samo interesi. Sve drugo očekivati je lijepo ali treba biti svjestan da je to izraz nemoći, naivnosti ili sljepila. Kao što je izraz nezrelosti dokazivanje javnosti ili svojim simpatizerima šta je ko rekao na pregovorima ili slagao da je rekao, reaktivno djelovati na izjave i dopisivanja ili praviti se previše pametan tamo gdje nije dovoljna pamet svih prisutnih.

Čovjek kada reaguje uglavnom govori ono što misli ali malo misli šta govori. Baš kao što je to uradio Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić 25. marta 2022. godine gostujući na Euronews kod voditeljice Minje Miletić. Voditeljica je Vučića upitala zašto ne priznaje presude vezane za genocid u Srebrenici. Vučić smatra da srbijansko priznavanje genocida u Srebrenici ne bi pomoglo pomirenju u regionu. “To bi dovelo do daljih optuživanja Srbije i do novih zahteva“, kazao je Vučić. Time je Aleksandar Vučić konačno indirektno priznao sam genocid otkrivajući razloge nepriznavanja: strah od daljih otužbi prema Srbiji.

Niko ne može stalno lagati kao što ne mogu svi u isto vrijeme lagati. Zato je važan integritet osobe, posebno političara, posebno državnika jer to vraća povjerenje i kada se glasovi gube, i to daje nadu i kada rezultat nije najbolji, i to vodi ka rješenjima koja se čine nemogućim. U prošlom stoljeću je bio primaran stav i rovovska borba. U 21. stoljeću svijet funkcioniše sasvim drugačije. Moraju se imati jasni ciljevi, proaktivan odnos i jasan format kako te ciljeve dostizati. Niko ne očekuje da ga se poziva ili proziva da nešto uradi ali će razmotriti jasne smislene prijedloge i možda naći način da to pogura.