Pravda i pravednost

Pravedni budite, pravednost je najbliža bogobojaznosti!
El-Maide,8 (Kur'an)

Ovih dana sam gledao posebno značajnu temu pod nazivom Pravda i pravednost, na Televiziji5, u kojoj su učenjaci govorili o tome. Lijepo je slušati o tome i podsjećati se. Ljepše je od toga imati primjere dobre prakse u okruženju, u kontekstu u kome čovjek živi. U svakom slučaju ne bi trebalo propuštati teme koje govore o pravdi i pravičnosti. Ljudi su zaboravni i skloni onom što je lakše a ne bolje. A podsjetnik je potreban i koristan. Navoditi primjere izvan konteksta je poučno ali uglavnom nije dovoljno za akciju. Čini sa da samo usklađenost načela sa ponašanjem kreira akciju kao primjere dobre prakse.

Enciklopedijska definicija pravde označava idealno stanje društvenih međudjelovanja u kojim vlada poštena i nepristrana ravnoteža interesa i raspodjela dobara kao i mogućnosti između osoba ili skupina. Predstavlja vrijednosno načelo raspodjele koje određuje koliko dobara i koliko tereta (prava i obaveza) treba dati subjektima društvenih odnosa. Obzirom na to da raspodjelu, preko zakona vrši država, evidentno je da između pravde i prava postoji neraskidiva veza. Pravda je i koncept pravičnog i moralnog postupanja prema svim osobama (fizička osoba i pravna osoba), posebno u zakonu. Na pravdu se često gleda kao na stalni napor da se čini ono što je ispravno.

Još je Aristotel podijelio pravdu na dvije vrste: korektivnu i distribucijsku. Korektivna počiva na na načelu aritmetičke jednakosti – za izvršenu radnju, slijedi odgovarajuće protivčinjenje. Distributivna pravda se oslanja na geometrijsku jednakost – postoji jedan viši subjekt (npr. država) koji potčinjenim subjektima, prema unaprijed utvrđenim kriterijima, raspodjeljuje prava i obveze. Ovome bi sada mogli dodati i proceduralnu pravdu. Za pravednu odluku važno je poštivati zakonske procedure (niz određenih postupaka ili radnji) ili druge utvrđene procedure unutar organizacija koje eliminišu samovolju i pristrasnost. Kao što treba poštovati javne procedure i čekati na red koji važi za sve. Platon definiše pravednost kao posjedovanje i djelovanje onoga šta kome pripada. To znači da svako za svoj rad treba dobivati onoliko koliko taj rad vrijedi, i da treba raditi ono za što je najsposobniji.

Moglo bi se kazati da je pravedan onaj čovjek koji stoji baš na pravom mjestu, i vrši ono što najbolje može obavljati te punom i jednakom mjerom vraća za ono što dobiva. I zato bi društvo pravednih ljudi bilo najharmoničnija i za rad najsposobnija skupina, jer bi svaki član stajao na svome mjestu i vršio funkciju za koju ima sklonosti i za koju je osposobljen, slično dobro uigranoj nogometnoj ekipi. Pravednost je poredak i ljepota, kako je neko rekao to je za dušu isto što i zdravlje za tijelo. Svako zlo je disharmonija i to: između čovjeka i Boga, između čovjeka i samog sebe, između čovjeka i okoline, između čovjeka i porodice, između čovjeka i drugih ljudi o kakvom god se društvenom odnosu radilo.

Učenjaci kažu da je pravednost suština pravde te da pravedni ljudi kada se nađu u različitim ulogama (sudije, vladari, poslodavci, uposleni, kolege, supružnici,…) mogu loše zakone učiniti podnošljivim kao što mogu dobre zakone učiniti nesnošljivim. Ili mogu radnu i porodičnu atmosferu učiniti privlačnom i opuštajućom ali isto tako stresnom i nepoželjnom. Isto tako tvrde da se pravda manifestuje ličnim svjedočenjem i principijelnim pravičnim ponašanjem, i to u situacijama kada pravedni stav i postupak treba platiti skupom cijenom lišavanja ugodnog života komfora i privilegija. Upravo je tada čovjek na ispitu. U svojoj cjelosti koja ima potencijal da spozna, da razmišlja, da primi uputu, da osjeća, da bude osobni primjer pravedne prakse života na Zemlji ali i da se prepusti jednom pogledu, jednoj dimenziji, da prevlada ono što mu se čini ugodnim, lakšim.

Fuad Šišić

Raduša 544

7460 Tešanj