TESANJ.NET stranica grada
Glasajte za čovjeka koji najmanje obećava.
U njega ćete se makar najmanje razočarati.
Bernard Baruch
Prije nešto više od sedam godina ili tačnije 14. marta 2015. godine sam pisao jednu kolumnu pod naslovom Neravnopravna ravnopravnost. U Federaciji BiH je u oktobru 2014. godine glasalo nešto malo više od polovine ukupno registriranih birača ili brojem 1.080.888 od čega je 88.546 listića nevažećih (iz kojih razloga, ne znam). Nešto malo manje od polovine nije izašlo na izbore. Tako je 992.342 birača izabralo 98 zastupnika u Parlament FBiH, ili tačnije njih ukupno 73, dok je 25 zastupnika dobilo mandat sa kompenzacijskih lista. To je što se tiče Zastupničkog doma.
Dragan Čović, šef HDZ BiH, među prvima je tada izjavio: nakon ovih izbora se vlast može formirati bez svakog, osim bez HDZ-a. Drugim riječima, Čović je poručio da su mu se isplatile godine priče o neravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Prve četiri stranke po broju glasova za Parlament FBiH su bile: SDA: 275.728 glasova; SBB: 145.946 glasova, DF: 128.058 glasova, HDZ: 118.375 glasova. Predsjednik FBiH je izabran iz reda HDZ-a dok je mandatar iz SDA. Potpredsjednici FBiH su iz SDA i DF. Ali je zapelo na raspodjeli ministarstava. Ako bi slijedili višestranačku demokratsku praksu, onda bi došli do sljedećih cifara u Vladi FBiH: SDA sa 275.728 glasova od 522.161 ima 53%, DF sa 128.058 ima 24% a HDZ sa 118.375 ima 23%. Slijedeći pravila, SDA treba da popuni 8 ministarstva; DF 4 te HDZ 4. Vlada FBiH mora biti popunjena shodno ustavnom i zakonskom rješenju, a to znači osam ministara iz reda Bošnjaka, pet iz reda Hrvata i tri iz reda Srba. Naravno, svaka stranka iz paralmentarne većine može popuniti bilo koju od pozicija sa odgovarajućom etničkom pripadnošću ako se može postići dogovor među njima. Nema nijedna stranka, makar bila 100% etnička kao što je HDZ, na ekskluzivno predstavljanje cijelog naroda.
HDZ je 2011. godine odbio da uđe u vlast jer je imao izborni rezultat za tri ministarstva a predloženo mu je da popuni četiri iz reda Hrvata, ali ne i petog (koga je popunio SDP), zbog čega je nezadovoljan ostao u opoziciji. Nakon toga je četiri godine pričao o ugroženosti hrvatskog naroda jer ne može da bira svoje predstavnike, te da je dotadašnja Vlada FBiH bila nelegalna i nelegitimna. HDZ je 2014. godine po broju glasova i strukturi parlamentarne većine, osvojio četiri pozicije u Vladi FBiH ali HDZ je tražio i dobio šest. Pet ministarskih mjesta iz reda Hrvata plus jedno ministarsko mjesto iz reda Srba.
Dakle, ono što je 2011. godine HDZ tražio kao uslov da uđe u formiranje vlasti, odbio je 2015. godine kao neprihvatljivo. Ali SDA je pristala umjesto osam da popuni pet ministarstava. Rezultati izbora iz 2018. godine nisu nikada implementirani. Jedino je SBB nekada ušao umjesto DF-a i do danas se nalazi u Vladi FBiH. A zašto bi HDZ implementirao nove rezultate izbora? Već je dobio i ima mnogo više, niko ih na implementaciju izbornih rezultata nije natjerao, dobili su u Vijeću ministara BiH što su htjeli i nastavili drugovati sa Miloradom Dodikom na destrukcijama institucija Bosne i Hercegovine. Već je dakle implementirana višestruka vrijednost glasa koju je dobio HDZ (gledajući Vladu FBiH) u odnosu na glas koju je dobila SDA 3:1. Jedan glas onoga ko je glasao za HDZ jednak je tri glasa onih koji su glasali za SDA. Sva galama o političkoj neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini koju su javno komunicirali Dragan Čović, HDZ i HNS uz podršku službenog Zagreba je dimna zavjesa za realizaciju stvarnih ciljeva: upravljanje Bosnom i Hercegovinom iz Beograda i Zagreba kroz institucije Bosne i Hercegovine. Snažna, dosljedna i istrajna komunikacija iz Beograda i Zagreba o suverenitetu naroda (konstitivnosti) a ne suverenitetu Bosne i Hercegovine daje im polugu kojom se već dugo vremena potpuno ravnopravno, otvoreno i direktno miješaju u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, šetajući Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko a da su institucije Bosne i Hercegovine samo posmatrači svega toga. A uz to ako se ukaže prilika da se završi posao s početka 90-tih prošlog stoljeća – ona će se nesumnjivo iskoristiti.
Stoga nije samo pogrešna bila taktička reakcija kroz date ustupke HDZ-u prilikom formiranja vlasti u Federaciji BiH početkom 2015. godine nego je pogrešna dugogodišnja komunikacija o potrebi relaksacije odnosa Hrvata i Bošnjaka, o pravu Hrvata da biraju svog člana Predsjedništva BiH, o razgovorima u ime Hrvata i u ime Bošnjaka,… Jednostavno se radi o kategorijama koje u kulturi komunikacije treba da imaju respekt: relaksacija odnosa, narodi, prava naroda ali sve se to može, treba i mora uređivati kroz ustavni zakon, zakone, institucije, demokratske principe. Kako je nedavno kazao nekadašnji član Predsjedništva BiH, Ministar vanjskih poslova Republike BiH i Premijer Vlade Republike BiH Haris Silajdžić: Radi se o tome da su Bosni i Hercegovini uveli embargo na naoružavanje da se brani kada je bila napadnuta a sada se uvodi embargo na demokratiju kada Bosna i Hercegovina treba da razvija svoje institucije.
Sasvim je jasno da Bosna i Hercegovina nije dobila demokratski ustav u Dejtonu, da su veoma jake političke snage u Bosni i Hercegovini koje rade na njenoj destrukciji i da zato imaju podršku, te da nije nimalo jednostavno političkim snagama koje rade u korist Bosne i Hercegovine. Ali isto tako treba konačno pokazati svijest da nikakva taktička ponašanja, pamet “iz jedne glave” i bilo kakvi ustupci neće zadovoljiti apetite niti promijeniti smjer djelovanja antibosanskih snaga. Potrebno je konačno pokrenuti krajnje ozbiljan dijalog između eksperata, akademske zajednice, politike, medija, nosioca ekonomskih interesa i drugih zainteresovanih strana na artikulisanju strateškog pristupa koji će definisati kako komunicirati Ustav Bosne i Hercegovine, kakve društvene odnose promovisati u savremenom geopolitičkom kontekstu i kako se za njih boriti, kako komunicirati političku borbu u Bosni i Hercegovini, kako internacionalizirati tu borbu i osigurati jednu fer podršku, kako postaviti etičke granice u toj borbi koje će važiti za sve i kako zaustaviti populizam političkog djelovanja koji sada odgovara jedino rušiteljima Bosne i Hercegovine.
Uz to, ne mogu vjerovati da je neko iz bilo kakvih osobnih interesa izbjegao da se preda zahtjev za reviziju presude protiv Srbije. Ali isto tako nikako nije dovoljno priznati grešku. Radi se o najvažnijim pitanjima države Bosne i Hercegovine, istine o tragičnoj prošlosti i veoma opasne uloge susjedne Srbije za koju postoje dokumenti i živi sudionici ali ne i presuda. Stoga onaj ko je odlučio da se zahtjev ne preda raspoloživim legalnim mehanizmima, nego je koristio mehanizam za koji je znao da nije legalan, dužan je i pred Bogom i pred ljudima saopćiti stvarne razloge. Ko je to tražio da se revizija ne pokreće? Amerika ili Turska? Šta je to Bosna i Hercegovina dobila zauzvrat? Obećanje da rata neće biti!?
