Anatomija strategije

Strategija je intelektualna sila koja pomaže organiziovati, poticati djelatnost i postavljati prioritete.
Bez strategije nema adekvatnog učinka.
prilagođeno

Strateška vizija jedan je od najneuhvatljivijih aspekata strategije. Većina organizacija ima izjavu o viziji, ali nažalost prema mom iskustvu malo ih ima viziju. Nije teško nabrojati ključne komponente jednog strateškog opredjeljenja. To je misija koja definiše zašto organizacija postoji – definiše svoju svrhu. Tu je vizija koja definiše kako će svijet izgledati kada organizacija uspije u svojoj misiji. Tu su vrijednosti koje organizacija naglašava i kojih će se svi sudionici držati. Oni su iznimno važni u odabiru što će organizacija učiniti, a što neće, te kako će to učiniti ili neće učiniti da bi postigla svoju misiju.
Zatim dolaze širi ciljevi koji opisuju šta organizacija mora postići kako bi dostigla svoju viziju. Ciljevi se mogu struktuirati kao definisanje finansijske, korisničke, operativne perspektive te perspektive učenja i inovacija. Zatim dolaze specifični ciljevi koji su mjerljivi, ostvarivi, realni i vremenski ograničeni (SMART). Uz to obavezno dolaze ključni indikatori performansi i rezultata (KPI/KPR) koji će se mjeriti i koji će pokazivati stepen dostizanja ciljeva. Ovo je kritični faktor uspjeha strateškog opredjeljenja. Ako organizacija nije u stanju izmjeriti dokle je stigla u nekom periodu u odnosu na to gdje treba stići, i ukoliko nije u stanju poduzeti mjere koji bi je adekvatno držale na tom putu ona i nema strategiju, ona ima samo reaktivan pristup u odnosu na okruženje. Inicijative i programi obuhvataju specifične promjene koje treba napraviti u poslovanju, u djelovanju organizacije. Krajnje stanje kao novo stanje je potrebno definisati. Naravno, najvažnija je realizacija tih inicijativa i programa kroz specifične projekte, kroz korake/aktivnosti koje je potrebno poduzeti kako bi se dostiglo novo stanje. To podrazumijeva tačno definisanje šta i do kada treba učiniti. To treba uključiti i potrebne resurse i kome se podnose izvještaji. Tu su nezaobilazni procesi koji transformišu ulaze u izlaze i nužno je vidjeti u okviru kojih procesa se strategija realizuje. Zatim ko su ljudi, koja znanja, kompetencije i ovlaštenja imaju da to urade? I koje odgovornosti? U okviru koje organizacijske strukture se to dešava? Kapacitet organizacije ili koliko je ljudi potrebno da se to uradi? I svakako pitanje tehnologije – koja tehnologija se koristi u procesu i komunikaciji?
Pitanje vizije bi trebalo biti rastezljivo ali ostvarivo. Baš poput pustinjske fatamorgane – uvijek nadohvat ruke, ali izvan dohvata. Ako je nije teško dosegnuti, neće natjerati donositelje odluka da se dovoljno trude. Ako je preteško putovati ka ostvarenju vizije, donosioci odluke će početi umetati vlastite ciljeve, potencijalno različite, međuprekretnice, skretanje s puta. To će u konačnici skrenuti fokus organizacije s njezinih ciljeva. Stoga organizacija, odnosno prije svega njeno rukovodstvo, treba koristiti snage i prednosti organizacije u definisanju i dostizanju vizije. Ali nikako ne bi trebala praviti deklarativni pristup strateškom razvoju, to nikako ne smiju biti parole za javnost koje nemaju sadržaj, značenje i izvedbu u putovanju kroz vrijeme. Jer vizije kada se ostvaruju one transformišu organizaciju, transformišu okruženje, zajednicu i društvo. Stoga vizija nije magla i daleko je od toga da je tu tek tako. Vizija treba biti maksimizacija vrijednosti u nekom periodu kakvo će biti u budućnosti, a ne kakvo je sada. Strateška vizija trebala bi biti u središtu svake uspješne strategije – to je svrha strategije. Doći do prave vizije spada u teže dijelove ciklusa strateškog puta jer se više od drugih faza procesa oslanja na umijeće nego na tehničke vještine. Ali bez dosljednje, posvećene i istrajne implementacije nema od toga ništa.