TESANJ.NET stranica grada
Slijepo slijeđenje poništava dobrobiti uma, jer je um stvoren za kontemplaciju i razmišljanje,
a ružno je da neko kome je data svijeća da je upali (kako bi mu osvjetljavala put),
on je ugasi i hoda u tami.
Ibnul Dževzi
Rahmetli Jusuf El-Karadavi, bio je istaknuti učenjak, pravnik, pisac i erudita, autor preko dvije stotine knjiga i studija o islamu, kulturi, civilizaciji, etici, odgoju i obrazovanju te bio poznat kao pobornik srednjeg ili umjerenog pravca u tumačenju vjere i vjerskih propisa. To je pravac koji ne dopušta bilo kakav ekstremizam, ali istovremeno ne dozvoljava ni opuštenost u vjeri. Poznati su njegovi stavovi o razumu i nauci.
Stvoritelj je oslobodio čovjekov um od dominacije i slijepog slijeđenja roditelja i glavešina (političkih moćnika), oslobodio ga je od dominacije i slijepog slijeđenja profesora i šejhova koji su zarobili njegov um i učinili ga svojim priljepkom i slijepim sljedbenikom, da misli onako kako oni misle, da govori onako kako oni govore, da vjeruje kako oni vjeruju i da ne vjeruje ako oni ne vjeruju. Um ne postoji i ne funkcioniše ako nije slobodan i nezavisan, ali ako mu se spolja nametne tutorstvo, onda on postaje neproduktivan, nefunkcionalan i neaktivan.
Stoga je slijepo slijeđenje i oponašanje bilo prva nedaća uma i nije mu dozvoljeno da slijepo slijedi bilo kojeg čovjeka, vjerujući u ono što on vjeruje i poričući ono što on poriče. Onaj ko slijepo slijedi i oponaša drugog, nije siguran u ono što oponaša. Čovjekov učitelj treba da bude kao onaj koji nosi svjetiljku, kad god mu se smrači put, on izvadi svoju svjetiljku (lampu) i zapali je da mu osvijetli put, tako da raspoznaje svoju desnu od lijeve strane, i ono što je ispred, od onoga što je iza njega. A nije posao profesora da nosi učenika ili studenta na ramenu, i ide s njim kud hoće. Niti je prvo profesura, niti je drugo školovanje i učenje.
Iz ovoga bi se moglo mnogo naučiti i unijeti u praksu rukovodilaca na svima nivoima i u svim društveno-političkim i ekonomskim segmentima. Lideri ne bi smjeli sebi dopustiti da koriste poziciju i ovlaštenja tako što će podržavati samo one koji im aplaudiraju, samo one koji misle kako oni misle, koji se uvijek slažu sa onim što oni kažu. To nije ništa drugo nego promovisanje slijepe podrške lideru, očekivanje neprikosnovenosti ispravnosti stava lidera, zadovoljenje liderskog ega, gajenje sljedbenika koji neće misliti svojom glavom nego će se zadovoljiti mišljenjem lidera. To je opasan slijepi put, put koji se uglavnom pretvara u nepravedno vodstvo.
Nauka je danas u prilici da potvrdi kako ljudski mozak funkcioniše, da pojasni ljudska ponašanja u ovisnosti od konteksta i vodstva, da utvrdi prednosti individualnog razmišljanja i slobodne kreativnosti u odnosu prosto izvršavanje i slijeđenje. Treba razlikovati osposobljenost i procesnu disciplinu od vrijednosti koje treba afirmisati u izgradnju kulture povjerenja. Uloga lidera je u tome nezamjenjiva. Oni ne samo da imaju ovlaštenja koja osiguravaju autoritet pozicije nego su istovremeno i uvijek primjeri na koje su drugi ugledaju. Stoga je mnogo važnije kakve će primjere prakse graditi i ostavljati kao nasljeđe od kreiranje veličine sopstvene slike i prilike. Lider ne treba kreirati praksu u kojoj će saradnici pričati kao praksi “one man show” ili “šou jedne osobe” koji znači da jedan čovjek upravlja gotovo svime ili odlučuje o svemu.
