Organizacijska svijest

“Prekratki su trenuci moje svijesti. I da nisam ovo ja, nego voda koja je sebe pomislila,
ponovo bih potonuo kao mulj, a život bi tekao iznad mene u svojoj nesvijesti.”

Nedžad Ibrišimović

Naslov ove kolumne nije jezički korektan. Jer organizacija ne može imati svijest. Ali uposleni i rukovodstvo mogu. Organizacija pored ljudskih resursa ima i druge elemente koji nemaju svijesti. Na primjer, imovina, sredstva rada, novac, procesi nemaju svijesti. Ako nekome pokažemo novčanicu taj će razumjeti da se radi o novcu. Ali ako neko taj novac upotrijebi tako da nekoga potkupi kako bi sebi osigurao što mu inače ne pripada onda je to korupcija ili lopovluk. Funkcija novčanice određuje njenu svrhu. Kao što Isak Adižes konstatuje da kada bi stolica davala mlijeko mi bi je nazivali kravom.

Ali važno je razumjeti kakva svijest preovladava u organizaciji jer se po tome može jednostavno spoznati da li organizacija uopće stoji na stazi ispunjavanja svoje funkcije, svoje svrhe postojanja. Ako rukovodstvo nema svijesti o važnosti organizacije u cjelini, ako nema integralni pogled na društvenu funkciju organizacije na čijem se čelu nalazi, ako misli i djeluje partikularno, ako se fokusira na jednokratne transakcijske koristi tada se može kazati da se radi o “mehanističkoj svijesti”. To je svijest koja sagledava samo sopstvenost djelovanja, bez značaja za društvenu funkciju cjeline za koju je odgovoran, bez osjećaja potrebe da u nekom vremenskom periodu ostaje prepoznatljiv trag pozitivnog trenda uticaja organizacije na njenu društvenu funkciju, bez osjećaja odgovornosti da su organizacija i njena društvena funkcija mnogo važnije od njega samog. Nasuprot tome leži organizmična svijest u kojem je ne samo onom ko je na čelu ili onima koji su na čelu važna cjelina i ostvarenje društvene funkcije nego i svakom članu organizacije, svakom uposlenom to postaje važno jer svijest o tome se u organizaciji u kontinuitetu razvija kroz otvorenu komunikaciju, planiranje i ciljeve, djelovanje i posvećenost, monitoring i izvještavanje, korektivne akcije i transparentnost.

Stoga je alarmantno pitanje kakva je svijest rukovodstva političke stranke koja ne poštuje ni temeljna sopstvena pravila te stranke (statut), koja improvizuje bez ozbiljnog planiranja i jasnih ciljeva i čiji zvanični zaključci nemaju nikakvo značenje ni akciju u operativnom djelovanju niti se oni saopćavaju javnosti. Niti iko od članova postavlja pitanje u vezi s tim! Jedna mehanistička svijest je prevladala a odgovornost rukovodstva takve stranke na ispunjene njene društvene funkcije ne postoji dok njen uticaj na društvene odnose kreira loše prakse, krivnju svih drugih i dezintegraciju društvenih odnosa. Pri tome to ima negativne posljedice upravo kao direktan uticaj onoga što se dešava u društvu.

U nekim lokalnim zajednicama se ušlo u 2023. godinu bez zvaničnih, proceduralno legitimnih i sa uticajem zainteresovanih strana, strateških operativnih ciljeva. Prvi puta nakon 15-tak godina istrajnog djelovanja, međunarodne podrške i usvojenih zakonskih obaveza strateškog planiranja i planiranja lokalnog razvoja to nije prioritet rukovodstva (zakon se ne poštuje, baš kao ni statut).

A šta radi onaj ko je na čelu? On se valjda trudi da opravda uvođenje loših praksi, da najavu održavanja godišnjeg sastanka najvećeg lokalnog organa stranke koristi kao alibi da se nešto dogodilo (ako bi ko upitao) i da osigura da ne procuri u javnost bilo kakva informacija o tome šta se na tom godišnjem sastanku konstatovalo, zaključilo, odlučilo, pokrenulo ili nije ništa od toga!? On se priklonio mehanističkoj svijesti i ne razmišlja da treba ponuditi ostavku a možda i zbog toga jer je svjestan da to niko od njega neće tražiti. A onaj ko bi slučajno tražio možda i nije član organizacije. Možda radi za nekog drugog, za protivnike i nepotrebno narušava uspostavljeni sklad. Uostalom, ima se onaj ko je na čelu u koga ugledati. Što bi on bio drugačiji. Skupštine u mnogim organizacijama služe samo za to da se izabere više rukovodstvo i nakon toga nema pitanja, nema ciljeva, nema povratnih informacija, nema korektivnih akcija, nema drugačijeg mišljenja, nema boljih, nema drugih. Čak nekadašnje neočekivane i čudne izjave “nema boljeg” su prevaziđene jer sada “nema drugog”, imate samo jednog predsjednika i treba da ga čuvate. Kakav je – takav je.