Predsjednik ili protivkandidat

“Biti predsjednik i biti upravitelj groblja vrlo je slično.
Imaš puno ljudi ispod sebe, a nitko te ne sluša.”

Bil Clinton

Političke stranke su veoma važan društveni mehanizam za uređenje i unapređenje društveno-političkih odnosa mirnim putem. Višestranački politički sistem promoviše pluralizam različitih ideja, ali isto tako nema efikasan odgovor na devijacije ili pojavu destruktivnih političkih ideja. Baš kao što političke stranke ponaosob, unutar sebe, nemaju brz i efikasan odgovor na devijacije koje negiraju demokratski pluralizam različitih ideja i političkih ciljeva unutar same stranke. Najčešće se devijacije javljaju kao posljedica viška osobnih ambicija i istovremeno manjka svijesti funkcionalne odgovornosti.

Jedna od temeljnih obaveza lidera u demokratskoj političkoj stranci je izgradnja i afirmacija nasljednika. Ne jednog, nego više njih. Oni trebaju tokom mandata predsjednika da dobivaju ovlaštenja i odgovornost za zastupanje stranke u nekim područjima, da javno nastupaju, da imaju odgovarajuću interakciju sa predsjednikom i odgovornost pred organima stranke. Tokom perioda se tako profiliše više osoba koje mogu u svakom momentu preuzeti liderstvo, ali isto tako mogu ponuditi neke nove ideje i programe posebno u toku izbornog procesa, u kongresnoj godini, i staviti se na raspolaganju onima koji odlučuju o budućem predsjedničkom mandatu. Pri svemu tome, predsjednik sa svima njima gradi istrajno svijest o važnosti timskog rada, o razumijevanju svrhe postojanja političke stranke i važnosti zajedničkih etičkih kriterija i zajedničkih ciljeva. Time se izgrađuje jedna timska kultura vodstva u kojoj smo MI važniji od JA, i u kojoj je mnogo važnije da svi znaju ODAKLE dolaze i KUDA idu a mnogo manje je važno ko će od njih biti predsjednik, iako je više njih spremno tu odgovornost prihvatiti.

Predsjednik ima posebnu odgovornost u periodu priprema za unutarstranačke izbore. On bi svoj fokus, ovlasti i autoritet trebao staviti u zaštitu demokratskih načela, zaštitu proceduralnosti, trebao bi ohrabriti druge da izađu sa novim idejama, programima, političkim ciljevima i pokažu spremnost za preuzimanjem odgovornosti. U jednom takvom ambijentu fokus izbornog procesa bi bio na to KUDA i KAKO će politička stranka dalje ići, kako će otkloniti slabosti iz prethodnog perioda i naučiti iz njih, te kako će povećati pozitivan uticaj na društvene odnose. Naravno, sve to bi se odvijalo unutar stranke na različitim nivoima organizovanja gdje bi kandidati sasvim fer i korektno predstavljali svoje programe širem članstvu, a prije svega nižim organima stranke na terenu. Time bi se eliminisala potreba javnog međusobnog nadmetanja kandidata unutar iste stranke.

Ako takav pristup nije izgrađen, a nije, onda bi trebalo odmah o tome razmisliti i pokušati isti graditi. Jer alternativa tom pristupu je loša praksa koja se kreira i kojoj svjedočimo. Šta znači ako aktuelni predsjednik neke političke stranke u periodu pripreme za unutarstranačke izbore iskoristi svoju aktuelnu poziciju, uticaj i atoritet i počne prozivati nekoga ko bi mogao biti njegov protivkandidat na izborima, dakle i njegov nasljednjik? To ne može značiti ništa drugo do klasične zloupotrebe aktuelne pozicije, nedostatak svijesti o odgovornosti funkcije koju obavlja jer se on ponaša kao protivkandidat, kao protivnik svom potencijalnom nasljedniku, kao neko ko koristi sva sredstva da bi nasljednika ¨izbacio¨ iz kandidature, čak politički eliminisao kao protivnika cijele stranke, a ne kao aktuelni predsjednik. To je veoma loše za političku stranku koja sebe vidi demokratskom i koja sebe želi razvijati u skladu sa najboljim načelima demokratske prakse.