Jedinstvo tima

„Tim nije grupa ljudi koji rade zajedno.

To je grupa ljudi koji vjeruju jedni drugima.“

Simon Senek

 

Mnogo je toga kazano i napisano o važnosti zajedništva, jedinstva, timskog rada. Uprkos tome, iskustva su različita. Mnogi sudjeluju u nekoj organizaciji, nekom timu u kome se neki članovi ne „uklapaju“, lideri „soliraju“, djeluje nesklad i gubi se mnogo energije na unutrašnje odnose. Stoga je primarno važna, pored jasnoće svrhe postojanja i smjera kretanja, svijest o saradnji, zajedničkom putovanju (Okupljanje je početak. Držati se zajedno je napredak. Zajednički rad je uspjeh. H. Ford), o kolegijalnom neslaganju i važnosti hijerarhije unutar rukovodnog tima koji će takvu atmosferu širiti u organizaciji.

Ključne su vrijednosti, znanje i vještine. Taj ful paket će funkcionisati samo ako postoji osobna posvećenost zajedničkim naporima. Ukoliko je neko osobno posvećen sopstvenoj važnosti, sopstvenoj karijeri, dokazivanju okolo kako je on važan a ne tim i organizacija, neće se razviti povjerenje a ni sinergija jedinstva tima. Podjele se hrane, one narastaju nerazumijevanjem da su cjelovitost i jedinstvo naše prirodno i najzdravije stanje, dok su podijeljenost i odvojenost nezdravo, nepoželjno stanje i siguran znak da nešto ide krivo.

No kako se radi o ljudima, o saradnji među ljudima, radi se o kulturi. A ljudi su posebni. Ljudski dizajn je poseban. Čovjeka onakvog kakvog bi neko želio se ne može nacrtati. Čovjeka treba poštovati. Hijerarhija se treba poštovati jer tako postoje mnogo veće šanse za uspostavu reda, održanje smjera kretanja, efikasnost i održivost. Postoje ljudi koji se neće uklopiti, koji ne žele biti dio nečeg zajedničkog, kome nije pravo i kada mu činite dobro. Da, na žalost ima i takvih ljudi. Ima zlih ljudi. Njih ne samo da ne treba poštovati, njih treba isključiti. No ta granica ko je ok za organizaciju a ko nije, ne bi trebala biti u glavi jednog čovjeka makar on sjedio na vrhu organizacije. Zajedničke vrijednosti i organizacijska kultura trebaju biti svima poznate, trebaju biti kodificirane i integritetom cijelog tima promovisane. Da, to zahtjeva svojevrsnu žrtvu ali bez osobne žrtve nema kvalitativne promjene.

Autoritet dolazi nakon integriteta. Tek tada hijerarhija ima pravu snagu. Inače se može pretvoriti u samovolju i nasilje koje nema uporišta u zajedničkim vrijednostima. A tada prestaje definicija da hijerarhiju treba poštovati, tada se hijerarhija mora poštovati. A ono što se mora, nije ni teško, prema narodnoj poslovici. Ali to je stanje nužde, neslobode. Ono što se mora, teško je duši. Tu prestaje potreba da se gradi povjerenje, da se osnažuje integritet. Nastaje neki osjećaj straha, odmazde i uradi se samo ono što se mora uraditi da bi se udovoljilo autoritetu. Ne više od toga. Ne zainteresovanim stranama, i ne očuvanju etičkih normi. Naći mjeru između onoga što treba i onoga što se mora uraditi je pitanje jedinstva. Treba dolazi iz osobnih vrijednosti, iz unutrašnje potrebe da se čovjek poštuje, da se rukovodilac, podređeni, kolega, saradnik poštuje a mora dolazi iz jasnog smjera kretanja (svrhe postojanja i vizije), iz jasnih ciljeva koje treba dostići, iz dnevnih aktivnosti koje svako radi tako dobro da svi drugi mogu uraditi svoj posao dobro.

Kada se kreira tim ili primaju novi ljudi, treba birati ljude primarno prema njihovim vrijednostima. To je najvažnije; no ne treba primati neznalice. Oni trebaju biti, u određenoj mjeri, zadovoljni kada je riječ o njihovim osobnim željama ali isto tako ne trebaju osjećati da su u sukobu sa ciljevima organizacije. Ta spremnost da se individualna postignuća usmjere prema organizacijskim ciljevima je spremnost na jedinstvo i timski rad. To omogućuje prosječno sposobnim ljudima da postignu iznadprosječne rezultate. Lider je važan, nesumnjivo. Ali lider sa integritetom. Samo zajednički se mogu činiti velike stvari u kontinuitetu. Način na koji lideri dolaze na čelo govori o stanju kulture organizacije. Ako postoje primitivne borbe oko toga, javne a iza kulisa i gore od toga, nije mnogo važno ko će biti na čelu. Način na koje se rade stvari govori mnogo. Nema povjerenja, sinergije, zajedničkih vrijednosti ukoliko se svim sredstvima ljudi bore za ispravan cilj. Sva sredstva ne treba koristiti i ne smiju se koristiti. Ako se to dešava, onda je to ono stanje za koje se ima izgovor „mora se, ne može drugačije“ ali to neće učiniti ponašanje ispravnim, poželjnim, blagoslovljenim. Ako tim nije vrijednostima ujedinjen i povezan na vrhu organizacije, raspada se na dnu.