Kongres

“Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju.
Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je;
sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je.”

Alija Izetbegović

Kongres je sastanak velikoga broja predstavnika neke djelatnosti, pokreta ili političke stranke (umjetnički, znanstveni, politički kongres) radi raspravljanja stručnih tema i problema, donošenja odluka i slično. Kongres je i zasjedanje predstavnika različitih država na kojem se rješavaju važna međunarodna pitanja. U SAD-u, i nekim drugim državama, kongres je naziv za parlament, oba doma predstavničkoga tijela – zastupnički dom i senat. Tako kongres opisuje enciklopedija.

Još jedan stranački kongres je održan. Odavno najvažnije pitanje na kongresima nije gdje smo trebali biti sada a gdje smo stvarno sada, ni jesmo li sigurni kuda idemo, ni kako ćemo ići tamo ako znamo kude idemo, ni da li su ispunili obećanja oni koji su nas do sada vodili – glavno pitanje je: ostaje li isti na čelu? A onda ko je do njega? Ako ostaje, a uglavnom ostaje, manje/više u svim strankama, onda sva druga pitanja su nekako manje važna. Poneko uzbuđenje se javi tek ukoliko se neko slučajno usudi govoriti o više kandidata. To stvara poremećaj, nepotrebnu nervozu, najviše kod onog ko je već na čelu. Onaj ko je na čelu o sebi misli bolje u odnose na sve druge kojima je na čelu.

Iz te perspektive, ma kako kome ona sebična i nedolično izgledala, ona je logična. Jedan čovjek je slab da se tom mišljenju (samoobmani) odupre. Njemu treba pomoć neposrednog okruženja, saradnika. Ali to stvara i nervozu kod saradnika (sljedbenika) onog ko je na čelu. Jer sljedbenici su iz raznih motiva i razloga navikli na onog ko je na čelu, našli neki svoj smiraj. Ne treba isključiti ni uvjerenje nekoga da baš ta ista osoba treba da ostane dalje. Nema sumnje da tu ima čestitih i sposobnih osoba, ali očito je da nema dovoljno za više i bolje od onoga što sada imamo. To što bi izbori u demokratskoj stranci trebali izgledati drugačije, to što bi se međusobni odnosi unutar neke stranke trebali graditi vjerodostojnije i na zajedničkom sistemu vrijednosti, to je nestvarna priča u ovom kontekstu, za naivne. Oni mogu svjedočiti da je nekada tako bilo, ili bar bilo bolje, ali više tako nije.

Možda je to najbolje kazao u svojoj izjavi za TVBiH, g-din Bakir Izetbegović, stari-stari-novi predsjednik, neposredno nakon posljednjeg izbora. Na pitanje novinarke da nije imao protivkandidata, odgovorio je: Samo se to pitanje postavlja u slučaju SDA? Niko nije pitao SNSD, HDZ, SDP, NiP, NS, … Istinu je rekao. To što su to loši primjeri, i što su loši primjeri postali referentni i oravdanje, to je pitanje ko je se ne postavlja. Zatim je uslijedilo drugo pitanje novinarke, koga vidi kao svog nasljednika ili više njih, odgovorio je: “Ne bih istakao nikog pojedinačno, ni više njih, jer to bi moglo biti loše po njih. Neka se bore za tu poziciju. Politika je borba.” Kontra tome bih dodao samo izjavu r. Predsjednika Alije Izetbegovića: “Malo ljudi može odbraniti dušu kad uđe u politiku. Vlast ih opije i ne mogu ih ni najrođeniji prepoznati.”

A ono oko čega se većina znanih ljudi slaže, kada razumijevaju Božije instrukcije ljudima: ne daje se vlast onome ko je traži i ko žudi za njom, dok je najpreči da vlada onaj koji se susteže od vlasti i koji je prezire. Stoga bi oni koji su vjernici, i to bez ustručavanja demonstriraju, trebali voditi računa i o tome. I proceduralno, u stranačka pravila bi trebali ugraditi takav mehanizam koji to pretvara u praksu.