“Zašto zločin, čak i kada je moćan kao Cezar, i siguran da je izvan kazne,
uvijek teži ka pojavljivanju istine, pravde i vrline? Zašto je to potrebno?”
Henryk Sienkiewicz
Živimo u svijetu u kome se prednost u naoružanju, diplomatiji, ekonomiji koristi radi zaštitu interesa jakih a ne slabih. Ustanovljene i afirmisane međunarodne organizacije, koje donose međunarodna pravila na temelju univerzalnih vrijednosti, postoje kao načela bez ikakve realne snage i moći da po njima automatizmom djeluju ako bi se bilo ko ponašao drugačije. Naspram tih organizacija, stoje njihove članice koje imaju strateške pozicije i prednosti da eksploatišu ono što im treba, da podupiru onog ko koristi njihovom interesu i da uvjeravaju cijeli svijet da to rade iz nekih drugih razloga. Relativno dugo sve to traje. Ponekada se stvari “poklope”, tako da djeluje uvjerljivo briga za slabije, nemoćne, za ljudska prava i slobode. Ali jedno govoriti a drugo raditi, prije ili kasnije, dovede pod lupu neskrivene svjetlosti.
No globalni svijet organizovan po državama, globalnim mrežama tokova novca i kapitala, snažnim asocijacijama (određenog broja država), oslonjen na resurse u različitim dijelovima svijeta postaje nemilosrdan u zaštiti svojih interesa, svoje ugodne pozicije, svoga načina života koristeći tuđe resurse za svoju nadmoć, kreirajući tehnološke prednosti i uvjeravajuće sve druge da je istina ono što oni kažu da je istina. Ako se njihova istina ne prihvata, demokratsko pravo na mirne proteste se kvalifikuje kao neprijateljsko djelovanje, označava se nova meta i pokazuje stvarno lice dotadašnje diplomatske uglađenosti. Sve su iluzije spaljene upravo, za mnoge, na “svetoj zemlji”. Upravo tamo gdje bi trebalo poštivati pravo na život i to pravo štiti svim raspoloživim sredstvima. Svjedočimo suprotnom.
Ne može nijednom normalnom čovjeku biti svejedno nasilje nad nedužnima. U 21. stoljeću nema opravdanja. Ima naučena lekcija. Ljudska civilizacija nije daleko odmakla od srednjeg vijeka, bez obzira na sav tehnološko-naučni pomak i sve prednosti koje danas ima. Osim što danas može brže i lakše uništiti više. Osposobljavanje je imperativ za sve, posebno za one koji su slabi. Oni imaju zadatak ujedinjavanja u zajedničkom interesu, korištenja resursa na najbolji način, život bez težnje za raskoši, sa investicijama u nauku i nove tehnologije ali ne s ciljem da poraze druge, nego da zaštite sebe od drugih i druge od sebe. Nadati se da će se pojaviti takva generacija koja će osvjetlati obraz ljudskoj civilizaciji prije njenog kraja.