TESANJ.NET stranica grada
“Igra koja je pred nama sasvim je nova igra. Ne plašite se promjena ni brzine. Mijenjajte više nego što smo mi mijenjali i činite to brže od nas.
Kojeg li zadovoljstva za one koji u tome uživaju!
Kojeg li užasa za one koji na to nisu spremni.”
Jack Welch
U postsocijalističkom periodu svih država nastalo je mnogo novih praksi, sa malo potrebnih znanja i iskustva. Bio je to svojevrstan kontekst, u kome bi možda čekanje, da se prvo nešto novo nauči pa tek onda uradi, donijelo znatno manje kratkoročnih rezultata. Ovdje je riječ o gazdama, poduzetnicima, porodičnim biznisima, privatnim kompanijama, holdinzima (kako ih imenuje okruženje ili kako neki sami sebe imenuju). Prvo je bilo riječ o start-up biznisima, kako ih u posljednje vrijeme nazivaju, nastalim na razvalanima prethodnog tržišta. Uz to, tamo gdje su bila razaranja, kao na Balkanu, posebno u slučaju Bosne i Hercegovine, bilo je i lakše i teže, istovremeno. U svakom slučaju su start-up biznisi nastajali u kombijima i garažama, u neizglednim i nedovoljnim prostorima ali sa mnogo rada, improvizacije, volje i samovolje te rizika. Na tom i takvom tržištu nije bilo drugih, nije bilo boljih, jer to je bilo siromašno tržište, s mnogo rizika i malo pravila, malo pravne zaštite za bilo koga. Oni koji su krenuli tim putem, bez obzira na osobni motiv, negdje su stigli. Većina njih.
No kako je ekonomija samo jedan važan segment svakog društva, države tako je potrebno da taj segment ispunjava i svoju društvenu funkciju. Ako je ekonomija jaka, lakše je i mnogo bolje organizovati sistem obrazovanja (i predškolski), sistem zdravstvene zaštite, sigurnosni sistem, sistem socijalne zaštite, ulagati u nauku, kulturu, sport i sve drugo što ispunjava smisao svakog društva. Kao što ekonomija bez tako uređenih društvenih segmenata ne može ostati jaka. Ali ekonomija koja je izrasla i umrežena u gore navedenom kontekstu ima svojih izazova i bez društvene funkcije, posebno kada su i druge društvene funkcije uspostavljene u istom kontekstu, i sa nizom pitanja na koja nisu dati pravi odgovori ili uopće nisu još dati. Mreža privatnih kompanija koje su imale svoj rast i svoje probleme, i sa kojima se osnivač (koji je istovremeno bio taj poduzetnik, vozač viljuškara, kamiona, komercijalista, direktor,…) nosio kako je znao i umio, najšečće nije stigao ni da sve to postavi na svoje mjesto a već su tu djeca narasla i pristigla, djeca kao nova radna snaga, djeca kao menadžeri, djeca kao nasljednici, djeca kao gazdina djeca,… Osnivač je pomalo ili mnogo umoran, a mnogo je novih pitanja. Treba sačuvati odnose u porodici, djeca se žene i udaju, imaju svoje planove i ambicije. Kontekst se mijenja, kompanija traži veći stepen uređenosti strukture, procesa, digitalne podrške, novu opremu, menadžerska znanja, novi način vodstva i novu kulturu. Malo i premalo je onih koji su to sami uspjeli prevladati, te s manje pitanja a više odgovora nastaviti dalje. Oni su možda i spremni da razgovaraju o punoj društvenoj funkciji ako imaju s kim?
Posebnu knjigu o osnivačima, nasljednicima i menadžerima je napisao 2019. godine g-din Boris Vukić, pod nazivom: Osnivači, naslednici i menadžeri…idemo dalje, uspešno prenesite preduzeće sa prve generacije na drugu. Boris je u ovu knjigu unio, potpuno otvoreno, bez zadrške i u najboljoj namjeri, svoje ogromno iskustveno znanje proisteklo iz rada sa više stotina privatnih kompanija upravo na temu tranzicije vlasništva, prelaska sa privatne na porodičnu kompaniju, na porodični biznis. I ne samo to, Boris ima i ono opće znanje jer je certifikovan za vođenje organizacionih promjena 1995. godine na Associate Adizes Institute u USA a jedan je od osnivača Adizes Southest Europe (ASEE), dakle i sam osnivač kompanije. On govori o tome da je je za proces tranzicije neophodno pripremiti osnivače, porodice, nasljednike i kompanije (navedeni redoslijed nije procesni red stvari, manje/više radi se o simultanom, vremenski dugom, procesu). Taj proces nije med i mlijeko, kako se nekome sa strane može činiti. On je težak i izazovan za sve sudionike: za osnivača, za nasljednike/djecu, porodicu, kompaniju, menadžere. Osnivač je duboko vezan za kompaniju koju je “podigao”, i veoma je teško “odvojiti” se od nje u bilo kom smislu te vezanosti. Djeca su po definiciji prioritet (makar im zbog “podizanja” kompanije nije posvećeno dovoljno vremena) i briga. A djeca su opet tu sa izazovima koji njih čekaju. Gledaju ih drugačije, i uposleni, i oni izvan firme. A oni bi trebali da budu normalni uposleni, menadžeri, nasljednici. A možda čak i ne žele da se bave onim čime su se roditelji bavili. U svemu tome, kompanija je na tržištu kao i sve druge. Tržište ima svoje zakonitosti funkcionisanja i ne obraća puno pažnje na sve to. Naprotiv, konkurentnost raste neprestano, novi proizvodi i usluge se javljaju, novi način rada i kompanija treba da bude ostane samoodrživa i transparentna u svakom pogledu za uvid vlasnika i nasljednika bez obzira na njihove profesionalne pozicije u kompaniji.
Da, veliki je to posao koji zahtjeva odlučnost, znanje, vještine, posvećenost različitih sudionika.
Razmišljanje o tome je korisno, primarno za osnivače, nasljednike, menadžere a onda i za sve druge. Stoga je knjiga Borisa Vukića, u tom smislu, dragocjena i jedinstvena.
