TESANJ.NET stranica grada
Čuvena tešanjska ćevabdžinica Kod Hamze nalazila se na velikom parkingu ispod bolnice, odmah pored uprave Univerzala.
Njen vlasnik je bio Hamza Škapur.
Hamza je bio gastarbajter povratnik, koji se početkom 1980-tih nakon rada u Njemačkoj odlučio vratiti kući i postati svoj gazda.
Objekat ćevabdžinice je poput Univerzala takođe bio montažni, pravougaonog oblika, sastavljen od svijetlosivih limenih rebrastih ploča u donjem i staklenih ploha u gornjem dijelu. Ukupna površina objekta nije bila veća od 50 m2. U pozadini objekta je bio izdvojeni wc, za koji se ključ uvijek morao posebno tražiti. U hodniku prema wc-u je bio naguran i manji ležaj, da gazda može ponekad prileći i odmoriti.😁
Koliko znam, najčešće su radili Hamza i njegova supruga. Ćevabdžinica je definitivno imala svoju nafaku. Pacijenti i zaposleni Doma zdravlja i Bolnice su im bili glavne mušterije. Usluživali su i goste namjernike, uposlene u srednjoj školi i OŠ Huso Hodžić… kao i goste akšamlije.
Akšamlije su birali Hamzin objekat ponajviše zbog šeretske atmosfere koju je i Hamza najviše volio. Dopuštao je Hamza vrlo često da i on sam bude predmet šala svojih gostiju. Pravo je mnoštvo anegdota iz tog perioda koje se pripisuju Hamzi, a neke se i danas prepričavaju. Posebno ona kad je neko iz šanka ‘prisvojio’ knjigu (u stvari običnu svesku) Hamzinih dužnika, tzv. ‘Hamzinu Crnu knjigu’.😁
Neiscrpne su bile šale idućih mjeseci na račun toga. Naravno, Hamza je neke dužnike i napamet znao, ali ovi nisu priznavali dug bez dokaza-sveske. 😁 Išlo se dotle da su se neki dužnici ponovo zaduživali nadajući se opet nestanku sveske.😁 Naravno, radilo se o manjim iznosima.
Ili kada bi neko u bijelom mantilu odozgo ispred ulaza u bolnicu dovikao Hamzu i naručio pet velikih porcija ćevapa za hirurgiju. Pošto je to bila dobra narudžba Hamza bi to čim prije napravio i žurno odnio do hirurgije. Međutim na hirurgiji naravno pojma nisu imali o narudžbi, jer je neko pozajmio bijeli mantil sa vješalice i napravio lažnu narudžbu.😁 To se obično rješavalo tako da je Hamza ostavljao donešene porcije ćevapa u bolnici, uz manji popust na ukupan iznos, pa su opet svi bili zadovoljni.😂
Svi koji su ranili na posao mogli su ujutro redovno vidjeti Hamzu kako žurno ide kroz čaršiju i vuče svoja kolica na dva točka. U kolicima su bili ćevapi, kod kuće pripremljeni, za rad toga dana. Govorkalo se da u tim istim kolicima naveče vuče i pazar od tog dana.😂
Neki od Hamzinih redovnih gostiju-akšamlija tada su bili Ismet Mandžukić sa svojim ćukom Sančom, Kemal Kahvić, Sead Mandžukić, Kemal Medarić, Miljenko Jukić, Mujo Mandžukić, Haro Denjalić, Osman Gazić…
Obzirom da je Hamzin lokal bio doslovce pored srednje i osnovne škole, stalne mušterije su mu bili i učenici. Međutim njihova kupovna moć je bila tanka, pa je Hamza đacima nudio razne varijacije ćevapa i lepine. Znao je praviti i kombinacije poput dva ćevapa u pola lepine ili tri ćevapa u cijelu lepinu…opet je to za đake bilo preskupo.🙄
Hamza je po prirodi bio sit i zadovoljan insan i dugo je tražio način kako da udovolji đacima. Na kraju mu je sinulo!💡
Prvi je na ovim prostorima uveo parenu lepinu kao poseban proizvod! Hamza je lepinu prvo blago polio masnom vodom od obarenih kostiju koja je uvijek krčkala u loncu pored roštilja. Zatim je lepinu posolio, pobiberio i dobro zapekao na roštilju. Parena lepina je kod đaka išla k'o halva. Hamza je bio zadovoljan bilo kakvom zaradom od mnogobrojnih đaka a đaci su imali priliku da se jeftino najedu. Ponekad su se đaci mogli vidjeti i u nedavno betoniranom rječnom koritu rječice Tešanjke, kako na odmoru ili između smjena, šetajući koritom jedu svoje parene lepine.
(Fotografiju u prilogu je u aprilu 2011.g., napravio autor ovog teksta. Sivi golf je parkiran tačno na mjestu Hamzine ćevapčinice pored Univerzala. Još uvijek su bile vidljive podne pločice nedavno srušenog objekta.)
