Kontinuitet destrukcije

”Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava…”

Prije 10 godina, 21.02.2014. godine sam napisao kolumnu pod nazivom „Strašan scenario“ (objavljen na www.tesanj.net). U toj kolumni je pisalo i ovo:

Nema zajedničkog odgovora na bosansku prošlost. Čak i njen najveći rušitelj nakon Dejtona, Milorad Dodik, smogao je snage da izusti prije dva dana: „Ona (BiH) bi, možda, i mogla da preživi lokalne strukture, animozitete koji postoje između Bošnjaka, Srba, Hrvata, ali ne može da preživi strane intervencije i mešetarenja, što je ključni neuspjeh BiH“. Naravno, Dodik neće nikada u te strane mešetare svrstati prije svega Beograd, a ni Zagreb jer po sopstvenoj definiciji nacije on uzdiže naciju iznad države. A nacija (u tom smislu) ne može imati mehanizme države, dok su svakom stanovniku potrebni državni mehanizmi. Svaki stanovnik može osjećati nacionalnu pripadnost, njegovati i afirmisati nacionalne posebnosti i vrijednosti, ali ništa od toga ne može i ne treba ugrožavati efikasnost državnih mehanizama. Nemam nimalo sumnje da to veoma dobro znaju oni koji promoviraju nacionalne i stranačke politike iznad politike države Bosne i Hercegovine. Promoviranjem nacionalnih interesa dobivaju podršku za rušenje države, za nastavak projekta destrukcije, uništenja, i konačne podjele Bosne i Hercegovine. Da u miru završe ono što oružjem nisu uspjeli od 1992. do 1995. godine. I uradili su jako puno posla na tom putu. Postigli su ambijent u kome je normalno da se pola Bosne, jedan od entiteta, smatra srpskim, gotovo podrazumijeva. Branimo Bosnu u ovom entitetu ustavnom definicijom više nego svakodnevnim životom. Postigli su da je normalno, gotovo da se podrazumijeva, u drugoj polovini Bosne, u drugom entitu, govoriti o „hrvatskom“ pitanju, kao pitanju opstanka Bosne i Hercegovine. Strašan je to scenario. Istina, nema oružja, nema masovnih progona, nema masovnih silovanja, nema logora, nema masovnih egzekucija, …U odnosu na te strahote ovo ne djeluje strašno. Naravno da ne djeluje, to je psihološki problem. Ali projekat uništenja Bosne djeluje. Sporije, znatno sporije nego oružjem, ali bez zastoja.

Punih 10 godina (i malo više) je iza nas a jučer (28.3.2024. godine) se vidjelo kako taj strašni scenario, na sjednici Skupštine RS-e, izliva svoj destruktivni otrov gotovo do samog kraja. Istina, nema tu ništa posebno novog što nije javno kazano posljednjih 10 godina, osim što je predsjednik manjeg bh entiteta ponovio ono što je prije više 30 godina kazao presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić (nakon što je prije toga rekao da će Bošnjaci nestati), Bošnjacima će dati 25% teritorije Bosne i Hercegovine!? Ne čudi što među ključnim saradnicima, gotovo klownovski, recitovano opetuju ono što Milorad Dodik prvi iznese kao mišljenje, stav ili što dobije da iznese. Iako su razumljive emocije Srba u Bosni i Hercegovini prema Srbiji, i bez obzira na sve, čudi velika podrška koju Milorad Dodik, sa takvim stavovima, ima među Srbima!? Kako ljudi prihvate da jedan čovjek nametne znak jednakosti između sebe i institucija, između sebe i RS, između sebe i Srba!?

Javio se i nerazdvojni partner tog istog strašnog scenarija, predsjednik HDZ-a, koji je „osuo paljbu“ na Visokog predstavnika u BiH (iako je upravo isti taj Visoki predstavnik isporučio izmjene Izbornog zakona po želji HDZ-a, u izbornoj noći, a suspenzijom Ustava FBiH na jedan dan, omogućio HDZ-u da izabere sebi partnere u vlasti u FBiH). No da je taj istup Dragana Čovića izostao, pomislio bih da se nešto mijenja u tom strašnom scenariju protiv Bosne i Hercegovine. Na žalost, ništa se tu ne mijenja. Nikakvi ustupci (mrkva) ne mogu pomoći. Taktički potezi ne mogu oslabiti, a pogotovo ne poraziti, strateški projekat.

Strateškom projektu razaranja Bosne i Hercegovine, potpunom gubitku njenog suvereniteta, se može suprostaviti strateški projekat odbrane Bosne i Hercegovine. Takav projekat nije artikulisan a kamoli ispisan u posljednjih 10 godina (iako postoji očigledna potreba). Taj projekat se, na žalost, ne može donijeti u institucijama Bosne i Hercegovine, kao što ni projekat rušenja suvereniteta nije donesen u institucijama Bosne i Hercegovine. Političke stranke koje se zalažu za suverenitet Bosne i Hercegovine bi morale prestati da se samo bore za vlast, nego primarno da uspostavljaju saradnju na nivou Bosne i Hercegovine, ali i FBiH, da formiraju zajednički tim stručnjaka iz raznih oblasti, akademske zajednice, raznih oblasti života, iz Bosne i Hercegovine i iz vana, i izrade strategiju odbrane suvereniteta Bosne i Hercegovine. Tu strategiju sa jasnim ciljevima, vremenskim rokovima, jasnim pokazateljima (ne političkom pričom), osnovnim inicijativama i aktivnostima, učesnicima i resursima treba prihvatiti kao zajedničku političku platformu pozicije i opozicije. Izvan te platforme mogu i trebaju postojati razlike. Za tu strategiju treba tražiti podršku i na Zapadu, i na Istoku.

Treba prestati p(r)ozivati strance da to rade, p(r)ozivati druge za krivnju, p(r)ozivati se međusobno dok suverenitet Bosne i Hercegovine nestaje pred našim očima. Stranci će svakako raditi ono što je njihov interes u Bosni i Hercegovini (to valja prihvatiti kao realnost, i razumjeti). Valjda je to očigledno, i ne treba objašnjavati šta to znači za budućnost Bosne i Hercegovine. Odavno je bilo vrijeme (ali još smo tu pa imamo priliku) da prestanemo previše misliti na sebe a premalo na našu djecu i generacije koje dolaze.