Mišljenje

Piše vuci, a on gura.

nn

Jedna šala govori o tome kako se neki čovjek žalio psihijatru na san koji stalno sanja, a u tom snu vidi jedna velika vrata koja stalno gura ali nikako da otvori. Onda ga je psihijatar pitao da li vidi u snu šta piše na vratima, te je ovaj čovjek odgovorio da vidi, piše: Vuci. Čini se da smo zapeli u svakodnevnoj utrci u kojoj, jedna te ista vrata, jedni guraju a drugi vuku iako na vratima piše: Ulaz je na drugim vratima.

Nije jednostavno iznositi javno svoje mišljenje. Iako je čovjek odgovoran samo za ono što napiše, ipak je veliki rizik da će oni koji čitaju drugačije razumjeti. To je logično i razumljivo. Ljudi imaju različite informacije, znanja, iskustva, pogled na život, mnogi su skloni pristrasnosti. To „sudaranje“ mnogih na istom, razilaženje bez smisla, uzdizanje bez potrebe i koristi, grupisanje na pogrešnim premisama bi se moglo umanjiti i ublažiti ako bi ljudi bili spremni da misle svojom glavom. A misliti svojom glavom nije teško. Potrebna je volja, a ne samovolja. Potrebno je razumjeti da podaci nisu uvijek činjenice, da je informacija često dezinformacija, da znati jednu stvar ne znači znati stotinu drugih. Potrebno je razumjeti da ono što je tačno ne znači da je istina. Potrebno je znati šta se ne zna i tražiti znanje od onog ko zna. I potrebno je koristiti iskustvo kao važan faktor, a ne slušati samo bilo čiju priču. Potrebno je znati da novac pomaže da ljudi lakše žive, ali da novac ne može graditi međusobne odnose. Ako te neko slagao jednom, možda će ponovo? Ako neko nije održao obećanje jednom, zašto bi drugi puta? Ako neko jedno govori a drugo radi, i to dugo vremena, kako može imati integritet? Ako je nekom stalo do svih zajedno, zašto se toliko bori za sebe?

Nema kolektivnih odgovora na ova pitanja. Postoje načela, ono kako bi bilo poželjno, i pri tome nema puno različitih viđenja, sudaranja. Postoje pojedinačna ponašanja: neki navijaju i nekritički slijede, neki gledaju „svoja posla“, neki afirmišu ono „što jeste“ kakvo god je to „što jeste“ ili kritikuju ono „što jeste“ kakvo god je to „što jeste“. Malo je integralnog pogleda, premalo je nepristrasnog govora, sagledavanja onoga „šta jeste“ u svojoj cjelini kako bi ono što je dobro dobilo snagu a ono što nije dobro bilo popravljeno, poboljšano, otklonjeno. Previše je onog o čemu piše Meša Selimović u Tvrđavi. Naime, glavni junak ovog romana Ahmet Šabo dolazi Šehagi, koji predstavlja državu, na sijelo. Sutradan, na pitanje ahbaba Mahmuta Neretljaka kako je bilo, odgovara: “Sve sam mu rek’o.” “Neka si, i treba mu reći””. “Ama nisam, gdje ću bolan Šehagi to reći.” “Nek nisi”, kaže mu Neretljak. Istovremeno podržava dva suprotna stava. Kada neko nema svog stava, onda ta osoba uglavnom govori ono što sagovornik želi čuti. To ne pomaže nikom.

Važno je da mladi ljudi to na vrijeme shvate. Malo ko je danas spreman saslušati drugoga i dati mu pravi savjet. Uglavnom odobravaju to što govorite iako često niste u pravu. Zato je važno imati vlastiti stav i dobro promisliti prije nego što se iznese. Jer, niko za vas neće razmišljati. Morate to učiniti sami. A savjeti se ne trebaju od svakoga primati. Taj neko treba biti znan i vješt u području u kojem savjet daje, a riječi i djela mu moraju biti usklađena. Jer teško je danas biti u pravu, još teže nekome to dokazati a najteže znati da si u pravu. Samo misliti da si u pravu nije do

voljno.