Orah u čarapi

Naravno da nije riječ o nekom manje poznatom slatkišu, niti o receptu za domaćice. 😁

Orah u čarapi je detalj iz nekada iznimno popularne dječije igre, u kojoj su se orasi nosili u čarapama.

Brojne su igre koje su djeca igrala tih, sada već dalekih 1970-tih. Jedna od najpopularnijih je bila igranje kuća (izgovara se kuuća) sa orasima.

Za sve koji danas orah vide isključivo u baklavi ili ružici to bi moglo biti zanimljivo. 😁

Škola je završila, raspust je, sunce prži već uveliko. Zagledamo u krošnje stabala, orasi su već pomalo počeli prispijevati, ali se još nisu otvorili. Tada se govorilo da se još nisu raskokili. 🤷

To je značilo da im još nije pukla njihova zelena opna (kora) i da nisu potpuno zreli.

Bez obzira na to što nisu potpuno zreli sezona igranja kuća mora početi. Svako sebi mora namaknuti dovoljno oraha za igru, što više to bolje. 😀

Orahe smo prikupljali po rubovima naše zone igranja. Izvori snabdijevanja su nam bila stabla oraha u Šehagićki, na Guvnu, na Hankinom, na Nikolincinoj brani (jabučiku), u dračiku, na Ohrinim kosama, iznad Bolnice, a ponekad i na imanju ponekog poznatog vlasnika. Znali smo biti i potjerani. Sreća pa smo bili mladi i brzi. A ponekad nas je bogami neko i zakačio štapom po nogama, ili po leđima, gdje već stigne.

Znalo se desiti i da od strane vlasnika budemo zatečeni na orahu. Jedne prilike smo doslovce nas nekolicina sjedili na granama oraha i pregovarali sa starijim vlasnikom da nas pusti da siđemo. Tokom tog čekanja bilo je i njegovih prijetnji i naših obećanja da nećemo više i ispitivanja čiji smo i gdje živimo. Mi naravno nismo smjeli priznati čiji smo, jer bi nam kući kazna bila još veća. Na kraju je čovjeku dosadilo i izmaknuo se desetak metara od nas, a mi smo presretni poskakali sa stabla i otrčali, džepova prepunih oraha. 😁

Tada još nije bilo najlon vrećica u upotrebi a ni cekere svojih majki nismo naravno nosili u igru. Orahe smo onakve zelene najčešće trpali po džepovima naših kratkih hlačica ili ih vezali u čvor u majicu ispred sebe.

Kako su majice ili hlačice izgledale nakon tog tretmana ne treba ni govoriti. Opet nam je dobro poslužio Studenac na rubu gimnazijskog igrališta. Na njemu smo ponekad znali na brzinu oprati majice, iscijediti ih, i onako vlažne opet navući na sebe. Mislili smo ionako je ljeto, šta nam može biti? 🤷

Nakon što skupimo određenu količinu oraha išli smo da ih čamunjamo. Tako smo zvali operaciju ručnog struganja od beton, njihove zelene, još potpuno nedozrele kore.

Smatrali smo da ćemo manje uprljati ruke ako ih čamunjamo pod vodom. To međutim nije imalo nikakav efekat. Ili možda i jeste, ali nakon par dana čamunjanja ruke su opet bile intenzivno crne. Tako da je i dan danas ostala ondašnja dilema, da li je čamunjanje u vodi išta pomagalo protiv crnih ruku?

Redovno smo septembar dočekivali, i u školu polazili, a crnilo na rukama je i dalje bilo itekako prisutno. Pa su nas prvo učiteljice, a kasnije nastavnici opominjali zbog toga. Mene je u četvrtom razredu osnovne škole moja učiteljica Zdenka Vejzović zbog toga strogo opominjala. Prozivala me je pred cijelim razredom da sam neuredan i da mi ne priliči dolaziti u školu tako crnih ruku. Čak je i moju majku zvala i skretala joj pažnju na tu moju ‘neurednost’.

Na početku četvrtog razreda nisam imao ni punih devet godina. Nisam baš bio u stanju pojmiti zašto učiteljica tako žustro govori i sramoti me pred drugovima? Nisam vjerovatno ni razumio razloge tolike njene ogorčenosti na mene. A ni danas mi nisu jasni. 🤷

Majka je naravno imala drugačiji stav. Slušala je učiteljicu, jer se tada učiteljica poštovala i morala slušati. Posljedice te učiteljicine kritike su bile da sam na obali Tešanjke, ispod Studenca na drvenoj brani, satima trljao ruke sitnim pijeskom i onom drvenom četkom sa žutim zubcima. Jedino sam uspio crnu boju pretvoriti u tamnožutu. 🫣

Orahe smo čamunjali na betonskom prelivu brane koja je pregrađivala rijeku Tešanjku odmah iza griča na gimnazijskom igralištu.Tu je nivo vode uvijek bio solidan, a na vrhu brane je finoća betona bila taman za struganje zelene kore sa oraha. To je bio i pomalo naporan posao, a zahtijevao je i vremena. Svaki orah se morao detaljno ostrugati. Satima smo na prelivu brane čučali u vodi do gležnjeva i strugali orahe od beton. Najtužnije je bilo kada se već umorimo pa nam brza voda iščupa orah iz ruku pri samom završetku čišćenja. 😕

Nisi mogao doći u igru sa orasima koji na sebi imaju zaostale komade zelene kore. Jednostavno u igru se nisu puštali oni koji nisu dobro očamunjali orahe.

Nakon što očamunjamo sve orahe koje smo prikupili ide faza sušenja. Pošto je ljeto i veoma je vruće, za dan-dva su orasi već osušeni i spremni za igru.

Ključno je bilo imati i čarapu u kojoj su se nosili orasi. Mogla je to biti i obična čarapa, ali smo svi više voljeli stare najlonke. Imati najlonku kao nosač oraha je bilo poput statusnog simbola. Takođe najlonke su bile prozirne i naše dječije ‘bogatstvo’ se lako moglo vidjeti. 😀

Igralo se tako da svi učesnici igre poredaju svoje kuće (kuuće) oraha po zemlji jedne do drugih, na četiri- pet centimetara razmaka između njih. Obično se jedna kuća isturala naprijed, tako da štiti ostale. Kuća je nastajala tako da od tri oraha napravimo oblik trokuta, na njih položimo četvrti i dobijemo oblik piramide.

Za igru međutim nisu bili dovoljni samo obični orasi. Osim običnih oraha svaki igrač je morao imati i vlastitog zdabu.

Zdabo je veliki orah kojim se gađaju poredane kuće oraha. Što je bio veći i teži to je više kuća mogao oboriti. Zdabo je mogao biti posebna sorta velikih oraha, zvanih đumiš. Ili je mogao biti mornjak ili mornjo. Dobro stablo đumiša je raslo između Guvna i Hankinog, dvadesetak metara od rijeke. Otprilike gdje je danas Mocina kuća. Upravo to stablo je bilo jedan od naših glavnih izvora snabdijevanja zdabama. Ono je uklonjeno prilikom izgradnje kuća na toj lokaciji pored rijeke.

Izvor snabdijevanja mornjaka nam je bilo današnje dvorište firme Rad. Đumiši su lako pucali, i kada puknu nerado smo ih jeli, jer smo im brzo morali naći zamjenu. Mornjama nije bilo smrti, ali su bili lakši i manji od đumiša, što znači i manje efikasni u obaranju kuća. Takođe nisu bili ni jestivi. 😁

Svi su morali poredati svoje kuće oraha u prečniku nekih tridesetak centimetara. Zatim igrači stanu pored kuća i bacaju svog zdabu u istom smjeru u daljinu, što dalje od kuća. Ko najdalje baci svog zdabu on stiče pravo da prvi gađa u kuće. Zdabo se bacao i do deset metara u daljinu, a poneki igrači i više. Znači gađala se meta prečnika tridesetak centimetara sa daljine desetak metara ili više.

Koliko kuća igrač obori svojim gađanjem njegove su, i može ih trpati u čarapu. Zatim preostale kuće gađa drugi po daljini, i tako po redu. Uvijek je bio i neki ziheraš, koji nije htio bacati zdabu u daljinu, nego je ostajao ‘u njima’. On je stupao na scenu kada svi ispucaju svoje gađanje iz daljine. Imao je pravo iz neposredne blizine svojim zdabom gađati kuće oraha koje nisu pogođene. On je ponekad koristio priliku pa je preostale kuće obarao i zdabom i rukom. 😁

Međutim uvijek je postojao i rizik da se sve kuće obore iz igre, pa taj koji je ostao ‘u njima’ nije imao u šta gađati. Takođe, ako nešto kuća pretekne i nakon gađanja tog igrača koji je ostao ‘u njima’, one se prenose u naredni krug igre. 🤷

Da ne bi sve bilo tako idilično pobrinuli su se pojedini stariji omladinci. 🫣

Naime, oni nisu htjeli igrati, ni kušati sreću u igri, a htjeli su oraha.

Tokom naše igre, dok smo bili zaneseni što boljim gađanjem jednostavno su upadali među nas. Samo zaviču ‘jagaaam’ i pokupe u džepove sve orahe koji su se nalazili na zemlji.

Često su nam to činili Ibro Goso ili njegov brat Enće. Ibro je više upamćen, jer je pogrešno izgovarao ‘ragaaam’. 😂

Ponekad smo takve namjere na vrijeme uočavali, pa smo svi podizali svoje kuće sa zemlje i prestajali sa igrom dok opasnost ne prođe. Neki su bili lukaviji pa su kobajagi dolazili kao posmatrači. A onda bi se tokom igre samo sagnuli, pokupili naše kuće i otišli. Naravno da se tim većim momcima nismo smjeli suprotstaviti. Samo smo ispotiha govorili ‘e jeste neki’ ili ‘nije vam fora'… Nismo htjeli pored izgubljenih oraha rizikovati i šljagu iza uha. 😁

Zbog takvih situacija čarape sa orasima su uvijek bile uz nas, da barem sačuvamo glavnicu. 😁

U toku dana smo zbog silnih aktivnosti znali i dobro ogladniti, a nije nam se išlo kući jer bi prekinuli igru. Interesantno je da u tim trenucima nikome nije naumpalo jesti orahe sa kojim smo igrali. Jednostavno ih nismo posmatrali kao potencijalno jelo, nego isključivo kao rekvizit za igru. Ti orasi bi se jeli jedino kada se razbiju tokom igre. Tada smo sami sebi izgledali čudno jedući djelić igre. 🤷

Kruna cijele igre kuća su bili tzv. potkovi. 🪙

Kuće su potkivali sa parama oni koji nisu imali oraha, a htjeli su igrati. Potkov se stavljao umjesto jedne kuće oraha. Ako novi igrač stavi potkov i ima vlastitog zdabu mogao se priključiti igri. Protivvrijednost jedne kuće tj. potkov za novog igrača onda je iznosio dvije banke. Ako kuća sa potkovom ne bude tokom jednog kruga oborena, znalo se pod njom skupiti i šest banki, što smo mi zvali šestobanka.

Ta šestobanka je bila privlačna kao magnet. Za nju se tada u slastičarni Muje Vilaševića ispod bolnice moglo kupiti šest halvica ili ciglica. Znači dodatna energija za cjelodnevnu trku. Zbog toga smo svi uvijek najviše ciljali baš te kuće ispod kojih su bili potkovi. 😁

Kuća smo igrali svugdje gde je bilo ravnog prostora. Na igralištu ispred osnovne škole Huso Hodžić, ispred stare gimnazije, u prolazu između zgrada ispod Doma zdravlja, na Nikolincinoj brani (jabučik) preko puta današnjih Simetrala…

Ekipe su bile brojne, rijetko smo igrali partiju bez barem desetak igrača. Ma koliko ljetni dani bili dugi, bili su prekratki za sve naše vanjske aktivnosti.

Uvijek je pored mjesta gdje smo igrali bila i gomila mlađih posmatrača. Ljubomorno su posmatrali najbolje strijelce i uz njih pune najlonke oraha.

Naše odrastanje i urbanizacija Tešnja su se odvijali naporedo.

Tokom 1974. godine udareni su temelji industrijski razvijenog Tešnja, kakvog danas poznajemo. Te godine su u Tešnju otvorene dvije velike tvornice, Mann & Hummel i Enker. Preko noći je više od hiljadu mladih ljudi i žena, dotadašnjih obrađivača zemlje, pretvoreno u novopečene industrijske radnike.

Potrebe tih ljudi su se promijenile. Stanovanje, kultura, sport…sve im je trebalo, i sve je to morao pratiti industrijski razvoj Tešnja. Socijalizam se zalagao za tri osmice. Osam sati rada, osam sati društvenog života i osam sati sna.

Asfaltiranje i izgradnja objekata su imali prednost. Grad se punio stambenim objektima.

Probijani su putevi i pravljene šetnice tamo gdje su prije bile dječije igraonice. Tereni za igranje kuća su preko noći nestajali. Avlije su se ograđivale, prolazi između njih takođe. Niko pored svog stambenog objekta nije želio dječiju graju i galamu oko bezveznih oraha.

Stabala oraha po gradskoj zoni je bilo sve manje i orasi su postali skoro nedostupni.

Sve rjeđe i sve teže smo okupljali ekipu da igramo kuća. Velika poplava 1976. godine je razvalila i branu na kojoj smo čamunjali orahe.

Sve češće su se mogli vidjeti usamljeni dječaci kako nose najlonke oraha po preostalim mjestima za igru, uzalud tražeći društvo za igranje kuća. Nije im bilo jasno gdje su preko noći svi nestali?

Sve je slutilo da je doba igre gotovo i da započinje život.

-Fotografija u prilogu je iz proljeća 1967. godine. Iz nekog razloga bježim od fotografa, jer ne želim da se slikam. Otac Sakib se smije i ide za mnom. Zgrada na slici postoji i danas, tu sam rođen i proveo rano djetinjstvo. (Nalazi se preko puta mezara Muse Ćazima Ćatića). Desno se nalaze proizvodni objekti Pobjede Tešanj.