Kafana Vatrogasni dom

Kafana Vatrogasni dom se nalazila idući uz čaršiju lijevo, u adaptiranom i iznajmljenom prostoru Vatrogasnog društva Tešanj.

Ulaz u baštu kafane je bio tačno preko puta Muhine pekare. Tamo gdje se danas nalazi tzv. zanatski centar. Na fotografiji u prilogu se vidi ulaz u kafanu. Kafana je postojala od sredine 1950-tih do kraja 1980-tih godina prošlog vijeka. Prestala je sa radom kada je srušen objekat vatrogasnog društva, čije je prostore koristila. Korisnik (iznajmljivač) prostora za kafanu je bilo tešanjsko ugostiteljsko preduzeće Zvečaj.

Da bi gost došao do kafane prvo se sa ulice morao popeti uz nekih sedam-osam stepenica. Tu je počinjala bašta kafane. Lijevo je bila bašta a desno dvorište vatrogasnog društva.

Desno je bio mnogo veći prostor, odvojen zidom koji se postepeno dizao. Zid je rastao od dvadesetak centimetara na ulazu u baštu do preko jednog metra na svom kraju. Na desnom dijelu se nalazio parking i ulaz u Vatrogasno društvo. Tu su bila smještena vatrogasna vozila, kao i ostala oprema Vatrogasnog društva. Kroz taj prostor se prolazilo u upravu Vatrogasnog društva, ali i na visoki vatrogasni toranj. Na vatrogasnom tornju se na samom vrhu nalazila siva ručna sirena na tronošcu koja je svirala punu minutu svakog prvog u mjesecu u 12 sati. Ili je svirala vanredno, kada je negdje veliki požar.

Mi djeca koji smo bili mladi vatrogasci ponekad smo se nedjeljom ujutro prikradali na vrh vatrogasnog tornja. Tada bismo često ručku sirene okretali taman do granice dok ne počne puštati zvuk. Ponekad smo čak nakratko započinjali i zavijanje sirene, ali to nije dugo trajalo. U roku od par sekundi se neko iz uprave trčeći odmah stvorio pored i otjerao nas od sirene.

Odmah lijevo nakon stepenica sa glavne ulice nalazila se bašta kafane. Bašta je sa strane ulice i sa lijeve bočne strane bila ograđena visokom i gustom živom ogradom. Upravo zbog toga u bašti je uvijek bilo veoma ugodno, posebno u ljetnim predvečernjim časovima. Tlo bašte je u sezoni uvijek bilo posuto bijelim zrnastim kamenom. To je ostavljalo poseban estetski dojam zbog kontrasta zelene žive ograde. U bašti je ukupno bilo najviše dvanaest stolova, koji su bili uzdužno raspoređeni u tri reda po četiri stola.

Stolovi su bili metalni, četvrtastog oblika, bijele boje. Na njima su u ljetnoj sezoni stajali karirani plastični stolnjaci. Na stolovima su obavezno bile i najjednostavnije limene pepeljare, plave ili žute boje. Uz stolove su bile poredane po četiri stolice od gusto pletene plastificirane žice, veselih boja a najčešće crvene ili indigo plave.

U kasnu jesen i zimu kada se više nije moglo sjediti u bašti, stolice i stolovi iz bašte su se sklanjali. Pokisli i zaprljani od dima iz silnih čaršijskih dimnjaka stajali su u ćošku kod žive ograde, složeni jedni na druge. Mirno su čekali proljeće i svoj novi sjaj.

Da bi ušli u kafanu, nakon bašte su se morale preći još jedne stepenice (vide se na fotografiji u prilogu).

Prije samih ulaznih vrata u kafanu na zidu desno je bila oglasna ploča. Na njoj su se oglašavali događaji u kafani ili u čaršiji. Obzirom da je kafana za djecu bila strogo zabranjena zona, mi smo svoju radoznalost često zadovoljavali dolaskom do samih vrata kafane i čitanjem šta piše na oglasnoj tabli.

Tu je svake godine redovno stajao oglas za doček Nove godine u kafani. Bila je navedena cijena ulaznice i konzumacije pića. Dopuštalo se unošenje vlastite večere i meze. Jedne prilike je Ibro Kahrimanović sa svojom ženom Zuhrom planirao u novogodišnjoj noći večerati i meziti tagaricu. Međutim zbog silnih stepenica ali i umora, Zuhra se spotakla i tagarica je otišla helać, kao i njena haljina za doček. Sreća pa je kuća bila blizu pa se mogla presvući. 🤷

Često su na tabli stajali i oglasi za okupljanje žena povodom Dana žena 8. marta, ili najava okupljanja žena iz Antifašističkog fronta žena ( AFŽ).

Ova okupljanja su se dešavala u prostorima Šarenog mekteba, koji je jedno vrijeme imao ulogu kulturno-zabavnog centra.

Na oglasnoj tabli se najavljivao i početak sezone igranja činkvine (tombole), ali su se redale i smrtovnice…

Sama kafana se sastojala od dvije povelike prostorije, spojene vratima u njihovom dnu. Odmah kod ulaznih vrata kafane, lijevo ispod prozora, nalazio se muzevir sto. Izdvojen od ostalih stolova u sali. Taj sto je sa razlogom uvijek bio zauzet. Imao je odličan pogled na baštu kafane, na vatrogasni parking, na glavnu ulicu i na pekaru. Tako da je onaj ko sjedi za tim stolom bio najbolje upućen ko se gdje i kada u čaršiji kreće. Tako prikupljene informacije su naravno služile kao materijal za razglabanje u kafani. 😁

Tu su često sjedili konobar i kuharica iz smjene kada je bilo manje posla ili kada ih neko počasti sa kafom ili pićem. 🤷

Muzevir stol je bio odvojen od ostalih stolova u prostoriji i zbog toga što je pored njega bio prolaz do šanka. U šanku se pored konobara u obe smjene nalazila i kuharica, koja je radila na roštilju. Za šankom su obično sjedili stalni gosti, koji su htjeli intenzivniju komunikaciju sa konobarom. Za njih su uz šank bile postavljene dvije ili tri visoke tzv. barske stolice. Konobari i kuharice u kafani su se veoma često mijenjali. Komotno bi se moglo nabrojati pola zaposlenih preduzeća Zvečaj da su tu radili. Omer Vali, Haso Kaća, Meho Bešo, Smajo Kaća, Novo, Nada, Bejta, Fadil Čanta, Jusuf Juka, Ejub, Salko, Risto, Hamdo Vekija, Dragica, Stanko, Anica, Mira, Adem, Ferid…

Odmah na ulasku u prostoriju sa desne strane iza vrata bila je garderoba. U stvari duži niz drvenih vješalica na zidu, koji je zimi bio prepun kaputa i mantila. Miris te odjeće nakon nekoliko sati dimljenja u kafani je bio jedinstven i nikako se nije mogao eliminisati. 🤷

Na lijevoj strani te prostorije je bilo postavljeno desetak smeđih drvenih stolova sa solidnim drvenim stolicama visokog naslona. Ti stolovi su se tokom dana prvi punili. U dnu su bila i dva dupla stola. Pored zida se prolazilo u dno prostorije gdje su se na desnoj strani nalazila vrata. Vrata su vodila u mnogo veći prostor za goste, sa petnaest-šesnaest stolova, raspoređenih u tri reda. To je bila tzv. ‘sala’. U salu dnevni gosti po pravilu nisu ulazili, nego su samo unutra ‘bacali oko’ prije nego zauzmu mjesto što bliže šanku. Punjenje sale se dešavalo popodne i uveče.

Podovi u prostorijama su bili drugačije izvedbe. U prednjoj prostoriji kafane su po betonu bile položene četvrtaste sivo bijele vinaz pločice. Ta prostorija je imala veći promet gostiju i trebalo ju je češće održavati. Dok je u sali bio parket, što je toj prostoriji davalo dodatni štih intime i posebnosti.

Tešanjsko šahovsko društvo ‘Edhem Ajanović’ je dugi niz godina upravo u toj sali imalo svoj nezvanični prostor za okupljanje, igru, pa i turnire. Odmah do ulaznih vrata u sali su se nalazila dva dupla stola rezervisana za šahiste, i oni su uvijek bili zauzeti. A često su se šahisti širili i na susjedne stolove. Onda je šah svugdje, pa i u Tešnju, bio iznimno popularan. Bahrija Krdžalić, Sakib Brkić, Ibro Hukić, Fadil Jusufović Zajko, Fadil Sinanović Čanta, Šeme i Hare Sofić, Husein, Berzo, Alija, Jasmin… To su samo neki od ondašnjih pasioniranih igrača šaha u Tešnju.

Da bi monotone i preduge partije šaha učinili zanimljivijim, poneki igrači su ponekad igrali i u pivo. Tako se povremeno na rezervisanim šahovskim stolovima moglo vidjeti i dosta praznih pivskih flaša. 😁

Mi djeca smo ponekad prodajom puževa ili skupljanjem zove znali doći do nekih sitnih para. Jedna od želja koju smo sebi htjeli ispuniti je bila da naručimo ćevape iz vatrogasne kafane, kako su je zvali.

Svaki dan smo se iscrpljivali trčeći na gradinu i sahat kulu i oko njih. Popodne nam je tempo već padao, bili smo gladni a morali smo proći pored kafane i gledati goste u njoj. Jeli su najčešće ćevape ili ražnjiće. Muški su pili pivo ili žestoka pića, a žene sokove.

Bašta je u sumrak odavala tako tih dojam, kontrastom zelene žive ograde i bijelog pijeska koji je prigušivao sve šumove. Pogled na Gradinu je pojačavao dojam ispunjenosti.

Logično da smo poželjeli da i mi nekad pojedemo ćevape u toj prelijepoj bašti.

I konačno, jednom se i to desilo. Berba puževa je tog dana bila uspješna pa smo se odlučili počastiti ćevapima. Pod strahom smo ušli u kafanu i onako sitni gledali u konobara kao da je vlasnik svih ćevapa na svijetu. Stidljivo smo glasom prepuklim od nervoze govorili da hoćemo dvije male porcije i pokazivali pare u ruci. Konobar je hladnokrvno i bez imalo uzbuđenja klimnuo glavom. To je značilo da je registrovao našu narudžbu i samo je rekao da pričekamo. Nije rekao gdje da čekamo, pa smo ostali unutra, ali smo bili spremni brzo izaći ako neko zagalami na nas. 🤷

Odmah smo konobaru uručili pare za ćevape, da i tu brigu riješimo. Stajali smo pored šanka posmatrajući kuharicu, još uvijek ne vjerujući da to ona priprema ćevape za nas.

Tada su djeca bila prava rijetkost u kafani pa su stalni gosti začuđeno u nas gledali, i pitali čiji smo. A i mi smo ispod oka pomalo razgledali. Ćevapi su bili brzo gotovi i mi smo hitro izašli napolje, da skratimo vrijeme boravka u kafani. Nismo se usudili sjesti za sto u lijepoj bašti, kako smo zamišljali, nego smo ćevape pojeli na zidiću između bašte i vatrogasnog dvorišta. Usput smo posmatrali dešavanja u bašti koja su nam u ono doba djelovala strašno zanimljiva.

Parovi su sjedili za stolovima, povremeno gledajući u nas, smješkajući se halapljivoj i očito gladnoj djeci.

Interesantno je da ćevapi nisu bili sa lepinama, nego sa naparenim šnitama hljeba. Vjerovatno im je tokom dana nestalo lepina? Ili su lepine čuvali za ‘prave’ goste a djeci mogu i šnite hljeba. 😁

Klima uređaj ili ventilacija kafane tada nisu postojali kao pojam. U kafanskim prostorijama, koje su u stvari bile dio magacina Vatrogasnog društva, kao da nije bilo prozora. Uvijek su bili prekriveni gustim i debelim zelenim zavjesama.

Atmosfera kafane je podrazumijevala puno dima i to je tada bilo potpuno normalno. Pojam ‘pasivni pušač’ još nije bio u upotrebi. Ljudi se tada nisu bojali ni aktivnog, a kamoli pasivnog pušenja.

Mogao se eventualno otvoriti prozor ako nekom naumpadne i ako je vrijeme vani bilo pogodno.

Međutim znajući ćejfove akšamlija, ali i strast šahista, čist zrak im sigurno nije bio na listi prioriteta. Jedina ventilacija je bila kada neko uđe ili izađe iz kafane. Tada bi dim pokuljao napolje ali samo zakratko. Niko se čak nije ni bunio što se sjedi u dimu, toliko je to bilo normalno.

Ponekad doslovce zbog dima nisi mogao dobro vidjeti goste na drugom kraju sale. Najgore je bilo uveče kada se igrala činkvina (tombola). Tada bi se u kafanu skupila ‘sva’ čaršija, i moglo se disati samo ‘na škrge’.

U seriji Tale, vlasniku kafane Hejlagi, gost se žali da je u kafani previše dima. Ovaj mu odgovara ‘da se prigne tlima, dolje je manje’. 😵‍💫

Pušenje je tada bilo općeprihvaćeno. Svi su pušili. I mlado i staro, i žensko i muško.

I ondašnje društvo je to odobravalo pa čak ohrabrivalo, zbog ogromnih budžetskih prihoda od cigareta. Takođe u svim filmovima, koji su tada bili iznimno gledani, svi su glumci odreda pušili.

‘Grebanje’ za cigarete je takođe bila normalna pojava. U uslovima kada su svi pušili, a nisu svi imali para za cigarete, grebanje je bila skoro epidemijska pojava.

Jedan poznati tešanjski ugostitelj je razmišljao kako da smanji davanje cigareta tim grebatorima. Naime, dobar dio njegovih gostiju je smatrao ako nešto pazari kod njega da onda ima pravo i ogrebati se za cigaretu. Na kraju se i dosjetio. Grebatori su uvijek tražili cigaretu u momentu kada on izvadi kutiju iz džepa. Međutim, on se tako usavršio da je izgledalo da svoj meki sarajevski Marlboro, koji je uvijek pušio, vadi već upaljen iz džepa. 😁

Jedan drugi Tešnjak, penzioner, uvijek je odbijao zahtjeve grebatora za cigaretom. Zaklinjao se materom i govorio nemam, evo još samo sedamnaest u kutiji. 😁

Znalo se od pušača tražiti i da ostave ‘bezec’. Naime, bezec je ono pri dnu, kad već sve ispušiš i ostane još dim ili dva da se povuče. Tada bi skoro potpuno popušenu cigaretu dodavao onome ko je tražio bezec, da je dovrši. Ne treba posebno napominjati da je taj od silne želje vukao, dok i filter doslovce ne počne goriti. Da ne pominjemo higijensku stranu tog prenošenja cigarete iz usta u usta. 😁

Posebna kategorija su bili skupljači čikova ili pikavaca.

Oni su kupili popušene cigarete iz pepeljara u kafani ili skupljali pikavce sa mjesta gdje su se odbacivali. Zatim su kod kuće od tih ostataka duhana sebi motali nove cigarete. Tada nije bilo mašinica za motanje cigareta, niti filtera za kupiti. Mogao se kupiti cigaret papir i sebi ručno motati duhan u cigarete bez filtera.

Ovo podsjeća na današnje motanje cigareta i skupljanje originalnih kutija da u njih staviš ručno napravljene cigarete. 🤷

 

Prva fotografija u prilogu nam pokazuje ulazne stepenice i sam ulaz u kafanu Vatrogasni dom 1959. godine, sa oglasnom tablom desno od ulaza.

Ispred ulaza se fotografisao ondašnji muzički sastav TEMUS (Tešanjska muzička sekcija). Vjerovatno prije svoga nastupa u kafani nekim značajnim povodom. Slijeva su NN, Besim Hotić, Fata Galijašević, Abdulah Bukvić i Muhamed Dukatar (sjedi).

Izvor fotografije Ahmet Hundur.

Na drugoj fotografiji je veoma rijetka slika gornje čaršije oko 1975. godine. Posebno je interesantna zbog visokog vatrogasnog tornja i same zgrade Vatrogasnog društva u centru grada kojih više nema. Ali i zbog izgleda objekata na gornjoj čaršiji koji su danas uveliko promijenjeni. Vatrogasni toranj i samu zgradu DVD Tešanj je općina srušila oko 1990. Plac je razbijen na sitne čestice i skupo prodan privatnim investitorima. Na tom mjestu je današnji tzv. zanatski centar.