TESANJ.NET stranica grada
Griješiti je ljudski,
ali skrivati krešku je šteta.
Iz profesionalnog iskustva znam da dizajniranje zupčastog sklopa zahtjeva precizne dimenzije raznih oblika, kako pri dizajniranju tako i pri izradi tog sklopa, inače neće funkcionisati. Neke stvari je lakše a neke teže uraditi, kao što se kod nekih zahtjeva širi stepen tolerancije a kod drugih veoma uzak. Ipak, malo je diskusije oko toga šta je ispravno a šta nije jer je proces oslonjen na specifična znanja, kompetencije i funkcionisanje. To je proces u kome uglavnom sudjeluju osobe koje imaju prethodno stečena znanja kako u dizajniranju i proizvodnji, tako i provjeri (kontroli) prije puštanja u funkciju, u stvarnost koja donosi novu vrijednost ili rješava neki problem. Profesionalna orjentacija utiče na osobno iskustvo koje potiče ljudsko ponašanje i izvan profesije. Istovremeno, konceptualna znanja, vještine i razumijevanja nije moguće staviti u jedan takav radni okvir kao što nije moguće društvene i uopće međuljudske odnose sličnim radnim okvirom ograničiti.
Sjećam se kada je r. Alija Izetbegović, prvi predsjednik SDA BiH, sada već davne 1998. godine kazao na Glavnom odboru ove stranke: Mi postavljamo ljude za ministre, direktore, načelnike,… ali mi ne znamo da li oni znaju raditi taj posao. A znamo da bi neko vozio kamion, on mora položiti VKV ispit za vozača i tako prije nego što uzme volan u ruke neko je stao iza te osobe da zna voziti. Mi bi trebali neke procedure i provjere uvesti, kako one prije imenovanja tako isto da znamo kako neko radi svoj posao. Jer izvan vlasti mnogi izgledaju normalno, a kada dobiju funkciju kao da su popili pola litre rakije. Nekako ih vlast brzo opije.
Ne tvrdim da je svaka riječ upravo ovako kazana, bilo je davno. Ipak, svjedočim jednoj demonstraciji svijesti s pozicije najvišeg rukovodstva, brige da se stvari popravljaju, poboljšavaju, unapređuju. Nije to bila demonstracija menadžersko-rukovodnih znanja o kojima danas često učimo i diskutujemo, nego upravo jedno logičko razmišljanje, ljudska briga i svijest o odgovornosti bavljenja javnim poslom.
Gdje smo danas? Neću iznositi ni argumentaciju iz osobnog iskustva, ni svoje mišljenje o tome. Iako ima onih koji zahvaljuju na otvorenosti i skretanju pažnje na stvari o kojima se ne želi razgovarati, ipak ima i onih koji to osjećaju neposrednim javnim prozivanjem, pretjerivanjem a kod nekih i osjećaj osobne nelagodnosti. To mi nije cilj. Kažem, svakako, mnogo toga neposredno kada imam priliku. Nije mi teško istovremeno poštovati ljude i tražiti da rade negdje i nešto drugačije u javnim ili zajedničkim poslovima ako mislim, iz mog općeg i osobnog iskustvenog znanja i prakse, da je to bolje. Naprotiv, smatram to svojom kolegijalnom i građanskom obavezom (i prijateljskom obavezom). Uvijek se stavljam i na raspolaganje da neposredno pomognem. Svjestan sam da u ovom vremenu to nije poželjan pristup kod većine ali ne znači, samo zbog toga, da je pogrešan. Stoga otvaram ovo pitanje kao potrebu da se diskutuje tamo gdje je diskusija potrebna i gdje može dovesti do poboljšanja, a ne kao upiranje prstom i traženje krivca. To nije rasprava, rasprava je nepotrebna. Radi se o veoma važnim društvenim ulogama, funkcijama, pozicijama, radnim mjestima… kako god nazivali te uloge, funkcije, pozicije, radna mjesta sa javnim ovlaštenjima – ona pripadaju svima nama. To nisu lične stvari, nisu osobni poslovi u koje se ne treba miješati.
Nije miješanje u tuđi posao diskusija o tome kakav profil osobe je potreban za neku takvu javnu poziciju, nije miješanje u tuđi posao i ometanje bilo koga ako se diskutuje o potrebnom planiranju i postavljanju ciljeva, o tome je li neko pristrasan na takvoj poziciji li nije, ima li viška ambicija ili nema, izgrađuje li i osposobljava saradnike ili to ne radi, koliko dugo ostajati na jednoj istoj javnoj poziciji sa visokim ovlaštenjima. Jer narod – građani uglavnom ovo ne mogu znati. Većina nema znanja i iskustva iz rukovodnih (javnih) poslova, niti zna kako sistem javnih poslova treba funkcionisati. Ljudi se susreću samo sa izlazima (ne)funkcionisanja tog sistema i mogu u pojedinačnom smislu biti zadovoljni ili nezadovoljni u konkretnoj situaciji. Mogu susresti dobar ili loš rezultat, osjetiti nečiju empatiju ili antipatiju, nečiji trud ili nemar. Mogu osjećati da im je neko “izašao u susret” i biti zbog toga zahvalni, pri tome ne misliti je li to “preko reda” dok drugi ne mogu na isti način riješiti isti problem. Ko je za to odgovoran, kome treba aplaudirati a kome uskratiti povjerenje, ljudi to teško, jako teško mogu “dohvatiti”.
Da, pravo pitanje je na koji način se to može nepristrasno i objektivno utvrditi kako ne bi ostalo samo subjektivno bilo čije mišljenje, empatija ili antipatija, pristarnost ili nešto treće? To bi bilo korisno za sve, i za one koji prihvataju i rade javne poslove (u načelu, i u temelju, velika je to obaveza i odgovornost) ali i za zainteresovane građane, članove bilo koje stranke i druge zainteresovane strane. To bi unosilo red u odnose, doprinosilo boljim odnosima a smanjivalo personalna sudaranja (često nepotrebna), a koja troše osobnu energiju, javna sredstva i skreću fokus sa strateških prioriteta i ciljeva.
Ne otvarati ta pitanja na sastancima rukovodstva nije greška nego je nemar, neznanje ili neodgovornost. Zatvarati ta pitanja, ili spriječavati, graditi stav kojim se ista ignorišu ili odstranjuju kao nepotrebna je velika šteta za sve, bez obzira na pojedinačne motive.
