Licemjerstvo

Čuvaj se koze s prednje strane,
konja sa zadnje strane
i čovjeka sa svih strana.
Ruska poslovica

Licemjerstvo je pokuđena ljudska osobina protiv koje se svako treba neprestano boriti. Često ni sam čovjek ne zna koliko je uspješan ili neuspješan u tome, posebno ako se prepusti svakodnevnim rutinskim odnosima, navikama, percepciji da je sam po sebi mjera stvari, pa i mjera drugima. Čovjek tako, možda nesvjesno, postane ulizica ili protivnik drugom čovjeku, iako je pogrešno graditi takve donose. Ljudi se mogu oko neke situacije, nekog rješenja, nekog cilja ne slagati ali ne bi trebali biti neprijatelji jedni drugima, niti trebaju biti sluge jedni drugima (ni za sitne koristi, ni za koristi koje su rezultat samo tog odnosa). Takvi odnosi vode u zabludu i štetu, i u takvim odnosima ljudske vrijednosti teško dolaze u prvi plan. Na površinu dolaze ljudske slabosti, sebičnost, ego koji ne doprinose smirenosti ljudske duše nego u nemiru prema okruženju nalaze trenutni osjećaj prividne nadmoći, pobjede i slasti bez dugoročne svrhe i smisla. Kao što je Dostojevski opisao te slabosti: “Čovjek koji laže sebi, i vjeruje u svoje laži, postaje nesposoban da prepozna istinu, u sebi ili u ikome drugom, i naposljetku gubi poštovanje za sebe i za druge. Kada nema poštovanja ni za koga, ne može više da voli, i u sebi, povinuje se svojim impulsima, odaje se najnižim formama užitka i ponaša se na kraju kao životinja u zadovoljavanju svojih poroka. I sve to dolazi od laganja – drugima i sebi”.

Čovjek ne može znati je li neko licemjeran ili nije jer ta je osobina svojstvo srca. Ljudski um mu služi kada se to događa jer ljudski um, samo logički (bez etike), može čovjeka odvesti na ivicu provalije uvjeren da je to dobar smjer. Izvana, neko drugi može da prepozna znakove licemjerstva. Svako ko pažljivo gradi odnose s drugima ljudima i društvene odnose, taj sluša šta mu je neko kazao prije a šta kasnije, prati šta je radio prije a šta radi kasnije. Može u nekom vremenu prepoznati nedosljednost, čak laž, može prepoznati da o istoj stvari govori jedno na jednom mjestu a drugo na drugom mjestu, ili jedno govori jednoj grupi a drugo govori drugoj grupi osoba. Nije teško prepoznati ni različitost planiranih ciljeva u odnosu na stvarnu realizaciju ciljeva kada dođe vrijeme da se planirano realizuje.

Možda je najlakše prepoznati bespogovornu podršku etičkim načelima, procedurama i kriterijima i potpunu samovolju u implementaciji tih istih načela, procedura i kriterija. To najčešće vodi punom uklanjanju bilo kakvih jasnih planiranih ciljeva, procedura i kriterija a pojedinačna trenutna volja postaje mjera prema kojoj se treba ravnati. Tako volja onog ko je na čelu postaje pravilo drugima koji drugi najčešće nekritički prihvataju. Onda slijedi međusobna rasprava o tome ko valja a ko ne valja, ko je jedini a ko ima stotinu mahana. Jedni kažu: samo on i niko drugi, a drugi kažu: dosta ga je. Ili dok je s nama bio bio je dobar, sada kada nije s nama nije nikada ni valjao.

Licemjerstvo poprima razne oblike, od onih najtežih do onih koje se čine nevažnim. Tako odgovorni ljudi sebe dovedu u zabludu da šute kada trebaju govoriti. Neki to čak obrazlažu kako je šutnja mudrost jer bi se mogli nekima zamjeriti. Pri tome, postaje potpuno nebitno šta je ispravno a šta je pogrešno, da li se nekome čini nepravda a govor bi možda mogao tu nepravdu umanjiti ili čak otkloniti. To je istovremeno potvrda ljudske slabosti da misli prvo na sebe, na svoju udobnost, svoju zonu komfora a ne na ono što je ispravno, što je tačno, što je istina i nepristrasno, fer i primarno važno. Bio sam, u jednom periodu, sudionik godišnjih sjednica stranačkih skupština na kojima sam u tom smislu (kritički i usmjevajući) jedini govorio, pa me stariji kolega (jedan od mojih dobrih poznanika, nakon jedne takve sjednice) u prolazu savjetovao: „Što ti ono treba? Pa vidiš da je svima svejedno.“ Odgovorio sam mu tada: Ne treba meni, ali nama treba. Tim više ako misliš da je svima svejedno. Eto možeš bar sada svjedočiti da nije svima svejedno.