TESANJ.NET stranica grada
Stari Beograd se ruši. Srušen je i kultni hotel Jugoslavija. Simbol jugoslavenskog luksuza i prestiža još od 1969. godine. Izmještene su glavna željeznička stanica i stara autobuska stanica. Iseljena je pošta. Ruši se Stari savski most i priobalna pruga. Na njihovo mjesto dolazi Beograd na vodi. Dolaze 20-spratni soliteri. A za par godina će se rušiti i beogradsko sajmište. Sajmište koje je decenijamo okupljalo čitavu Jugoslaviju na sajmovima. Od starog sajmišta će ostati samo Hala 1. Ona je zaštićen nacionalni spomenik. Sajam knjige će se takođe preseliti. Ovogodišnji 67. Sajam knjige je među posljednjim na tradicionalnoj lokaciji.
U pripremi odlaska na Sajam pokušao si animirati dvojicu kolega profesora da idu sa tobom. Muhameda Brku i Besima Salkića. Muhamed je rekao da je spriječen. U terminu posjete Sajmu (20.10.) ima seminar iz akupunkturologije. Koja zahvalna riječ. Sama je popunila skoro četvrtinu tvoje priče. Besim je nedavno kupio nov trosobni stan. Upravo je uselio sa troje djece i suprugom. Kaže da je suvišno i objašnjavati zašto mu trenutno nije do sajmova po inostranstvu.
Iz Kantić Touristika ti javljaju da autobus polazi u nedjelju u četiri sata ujutro. Navijaš sat deset minuta do tri sata. Želiš serbez popiti prvu jutarnju kafu. Spavao si samo tri sata ali ustaješ lagano kao ptica. Vani je hladno i magla. Samo šest stepeni. Sipi jutarnja rosulja. Dolaziš u Rosulje na Kantić peron. Putnici za Beograd već čekaju. Puno je poznatih lica iz prošlih godina. Stari Latini su imali poslovicu. Similis simili gaudet. Sličan se sličnom raduje. Tako i vi. Raspričali ste se u deset do četiri ujutro, kao da ste na popodnevnoj kafi. Autobus dolazi već dopola pun. Sa putnicima iz Zenice i Sarajeva. Sajam knjige je očito u trendu. Svaki putnik dobiva broj sjedišta gdje treba sjesti.
Tvoje mjesto je odmah lijevo iza prvih vrata. Zadovoljan si. U autobusu na polasku ostaju samo dva slobodna mjesta. Polazite po planu. Vozači Amir i Alen raspoloženi. I za vožnju i za šalu. Atmosfera u busu uspavana. Svi čuvaju snagu. Stižete u Tuzlu. Još nije ni svanulo. Ulaze i posljednje dvije putnice. Majka i kćerka. One imaju i poseban razlog za put. Kćerka u Beogradu ima zakazan sastanak sa internet simpatijom. U pitanju je prvo viđenje uživo. Čista romantika. Ne zna se ko je nervozniji. Majka ili kćerka. Njima je Sajam knjige prilika i da upoznaju Dejana. Idemo dalje. Na Nešković pumpi pijete prvu putnu kafu i obavljate fiziološke potrebe. Toalet u busu takođe radi. Uredan je. Neke putnice na Neškoviću koriste priliku i da dovrše šminkanje. Kroz jutarnju maglu uskoro se ukazuje industrijski pejzaž.
Stubovi dima iz dimnjaka TE Ugljevik. Veliki oblaci dima kroz maglu djeluju zastrašujuće. Podsjećaju te na ruske predjele. Gradiće koji ne bi preživjeli bez toplane. Stižemo do granice na Pavlovića mostu. BH policija kontroliše lične karte samo muškarcima. Na srbijanskoj strani uzimaju dokumente od svih putnika. Šoferi odrađuju svoje. Prolazite brzo i bez teškoća.
Policajci svi odreda veoma mladi. Na obje strane granice. Do Beograda još sto deset kilometara. Šofer Alen je sigurno dalja familija vozaču formule Nikiju Laudi. Stižete u Beograd prije deset sati. Dogovorate se da na Sajmu budete do četrnaest sati. Zatim ponovo busom do Ušća i razgledanje Beograda. Nekoliko putnika preskaču posjetu Sajmu i odlaze pravo u grad. Ulaznica za Sajam košta tristo pedeset dinara. Jedna km je šezdeset dinara. Susrećeš čak sedam svojih učenika na Sajmu. Fata, Edina, Ermina, Dalila, Haris, Alen i Dina. Obradovan si. Ipak neke priče nisu bile uzalud. Na ulasku te zapahnjuje miris knjige. Milioni knjiga. Doslovce. Cijene knjiga su od dvjesto dinara do hiljadu i petsto dinara. Klasici poput Dostojevskog i Tolstoja su najjeftiniji. Samo dvjesto dinara po knjizi. A može i niže. Na spratu kultne Hale 1 prodaju se stari stripovi, gramofonske ploče i antikvarne knjige. Velika potražnja te fascinira. Kao da je 1980. godina. Kružiš od štanda do štanda. Kao da obilaziš prijatelje. Približavaš se štandu izdavača Geopetika. Napetost je na vrhuncu. Već sa desetak metara vidiš da je na štandu prinova. Jedna knjiga se kočoperi posebno izložena. Glumiš hladnokrvnost kao da već nemaš sve njegove knjige. Ljubazna djevojka iza štanda te pita jesi li fan Murakamija. Čuj, fan? Fan na kvadrat! Ne želiš više odlagati vrhunac. Vadiš hiljadu četiristo dinara i plaćaš. Konačno je tvoj. Novi roman Harukija Murakamija. Prvi nakon sedam godina piščeve pauze u izdavanju. ‘Grad i njegove nestalne zidine’ je u tvojim rukama. Sretan si. To je jedan od trenutaka koji će ostati izdvojen u tvojoj galeriji sjećanja. Već odavno znaš raspored u Hali 1. Na spratu se nalazi dugi zidić koji mnogi koriste za sjedenje. Tu je i aparat sa odličnim espresom za samo sto dinara. Mudro si, kao i svake godine, našao mirnu luku usred sajamske gužve. Sjedaš na zidić.
Pijuckaš dobar espreso. Upijaš djelić atmosfere romana. Prvo nasumično, a onda prve stranice. Nisi nezadovoljan pročitanim. Vrijeme leti. Silaziš ponovo u sajamsku vrevu. Pod dojmom si pročitanog. Krećeš se prema autobusu. Odlazite prema gradu. Vani je pravo miholjsko ljeto. Ni toplo ni hladno. Taman kako ti voliš. Lagano šetajući dolaziš na Brankov most. Dosta ljudi misli da taj most nosi ime po književniku Branku Ćopiću. Ćopić jeste izvršio samoubistvo skočivši s njega. Ali most nosi ime po pjesniku Branku Radičeviću. Taj most je poznat i po velikom broju samoubistava. Svake godine oko četrdeset ljudi se ubije skokom u Savu sa ograde Brankovog mosta.
Koračajući mostom ne možeš da ne misliš na sve te ljude. I oni su istim putem pravili svoje posljednje korake. Ograda mosta je niska. Rijeka je duboko. Možda upravo sad neko iza tvojih leđa prilazi ogradi mosta da učini posljednji korak u prazno. Vjetar na mostu od hladnog postaje leden. Uvlačiš glavu u kragnu ljetne jakne. Ježiš se od hladnoće. Osvrćeš se okolo. Vidiš samo nekoliko užurbanih osoba. I ti sam ubrzavaš. Želiš što prije sići sa tog bizarnog mosta.
Ideš prema Knez Mihajlovoj, pa ćeš na Kalemegdan. Detaljno razgledaš tvrđavu i eksponate. Ne slikaš. Tvoj lični vrhunac dana je prošao. Ipak te pogled na ušće Save u
Dunav mami. Praviš video. Da se kasnije možeš prisjetiti tog blagog sunčanog popodneva.
Vraćaš se na Ušće. Većina putnika je već tu. Krećete po planu. Vozači voze kao zmajevi. Majka i kćerka iz Tuzle prepričavaju emotivan susret sa Dejanom u Beogradu.
Šetali su po Beogradu. Majka naprijed, a kćerka i mladić iza nje. Kćerka ima 19 godina i plače. Suze radosnice su u pitanju. Nagovara majku da iduće nedjelje ponovo sa Kantićem idu za Beograd. Mati kao i svaka mati pomirljivo govori da će razmisliti. Srbijanska granična policija nas pušta bez većeg zadržavanja. Naši graničari otežu.
Vozači ubrzavaju stvar na obje strane. Odmaramo se i osvježavamo na upravo otvorenoj pumpi Radial u Stjepan Polju. Ako se za pumpu može reći da je lijepa, onda bi pumpi Radial pripao taj pridjev. Stvarno je lijepa. Stižemo u Tešanj prije 22 sata. Iza tvojih leđa je dan prepun pozitivnih vibracija. Govoriš sam sebi da ovo moraš ponoviti.
