TESANJ.NET stranica grada
Nevolja testira iskrenost prijateljstva.
Ezop
Nakon jedne nedavno objavljene kolumne, 30-godišnji prijatelj mi je napisao: “Ono što bih ja volio da Ti sa svojim časnim postupanjem napraviš jasne i nedvosmislene ograde od njegovih kalkulacija. Nisu one za javni interes, već za lični interes”.
Moj prijatelj ima svoje iskustvo i svoje mišljenje o nekome i nečemu, i ima neka očekivanja od mene. A ja opet mislim da sam sve napisao što sam mislio da je potrebno. Razlike u osobnim iskustvima, sudjelovanju, stavovima nastajale kroz dugi niz godina su ono što je prirodno. Pitanje je jesmo li u stanju mentalno-memorijski zapamtiti sve što je važno bilo, plus i minus, i jesmo li u stanju biti nepristrasni makar i sami bili povrijeđeni, i jesmo li u stanju sklonosti sopstvene duše smiriti? No prije toga, mi nismo ni kao društvo, ni kao organizacija, napravili iskorak u upravljanju i rješavanju konfliktima. Od jednog nesporazuma pravimo dva, od jednog problema pravimo dva, od jedne stranke pravimo dvije. To je gubitak energije koje društvo, organizacija, troši na beskorisne stvari. Svu energiju koju potrošimo na međusobne odnose, sukobljavanje, revanšizme – samo smo oduzeli od energije da ispravimo stvari, brže napravimo nove stvari i postanemo više osposobljeni.
Nije energija koju imamo neograničena, baš kao što je vrijeme kroz koje smo prošli nepovratno izgubljeno za naše živote. Ništa se tu nije promijenilo od prvih sinova Ademovih (u Božijim objavama je kazano da Bog prima od dobrih: “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem,” ali nastavak tog kazivanja je iznimno važan: “I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih”). No ako sam išta naučio u globalnoj korporaciji (MANN+HUMMEL), a sve korporacije rade slično, jeste da članovi rukovodstva nikada ne diže ruke jedni na druge. Oni imaju nesporazume, probleme ali se zbog toga ne razilaze, a kada neko ipak ode – ne bacaju se kamenjem za njima, a niti se on baca na one sa kojima je radio. Ali isto tako se ne dopušta da zbog lične ambicije onog ko je na čelu ljudi odlaze, a niti se dopušta da bilo čija lična ambicija bude iznad organizacije.
Ono što, manje ili više, naglašavam jeste besmislenost slijeđenja strasti (prije svega sopstvenog ega, a zatim emocija tamo gdje treba racio). I to važi za svakog čovjeka i svaku ženu. I to bi svi mogli razumjeti. Mi nismo sudije jedni drugima. To sam naučio od predsjednika r. Alije Izetbegovića. Kada je došao u apsolutnu poziciju da “vrati” svojim progoniteljima, za godine zatvora, nije to učinio. Nije to učinio ni na koji način. Nije to učinio ni kada je Haris Silajdžić osnovao novu stranku. Kada ljudi upravljaju nesporazumima, konfliktima, onda se oni savjetuju, razgovaraju, diskutuju najbolja rješenja kako dalje prije koraka naprijed. Ako to ne rade, onda neki otvoreno individualiziraju a drugi to rade “u rukavicama” dok imaju dovoljan broj onih koji slijede. Ali ni jedno, ni drugo nije upravljanje konfliktima nego slijeđenje sopstvene strasti. U organizacijama se tome suprostavljaju, ograničavaju i usmjevaraju pravila, prakse, odgovorno rukovodstvo, a na kraju sami članovi. U političkim strankama su to statut, pravilnici, procedure, smjernice, kongres, glavni odbor, predsjedništvo, skupština, izvršni odbor, mjesni odbor… ovisno o organizacijskoj strukturi. Pravila treba slijediti, rukovodstvo je obavezno ista štititi snagom ovlaštenja i uticaja, a ako pravila nisu dovoljno dobra treba ih mijenjati i upotpunjavati. I ona važe za sve. Na žalost, mi smo pravila urušavali i ono što smo bili donijeli, tamo gdje nije bilo pravila a bile su dobre prakse zamijenili smo lošim praksama (slijedili smo strasti, a ne pravila i dobre prakse).
Ko je odgovoran (ne ko je kriv)? Primarno, oni koji su bili na čelu (neko više, neko manje – samo je razlika u osobnim stilovima) ali i oni koji su šutili na organima kada je trebalo govoriti. Prije 11 godina je izmijenjen statut jedne stranke “preko noći”, da bi se namirile ambicije pojedinaca i širom otvorila vrata samovolji. Jer organizacija koja slijedi procedure, pravila, koja radi na njenim poboljšanjima bi znala upravljati konfliktima, a bilo bi ih i mnogo manje, a samovolja pojedinaca i neproporcionalan uticaj bi bio bar smanjen. Ovako, na nivou sadašnje političke svijesti i organizacijske kulture, samo je pitanje ko će imati takav uticaj i kako će ga ostvarivati, i da li će taj neko biti tako vidljiv ili neće.
O distinkciji prijateljstva i saradnje u političkom djelovanju bih mogao mnogo duže. Prijateljstva nastala na temeljima političke saradnje često (ne uvijek) nisu trajna i uglavnom su više vezana za neki interes. Ona su uglavnom uzajamna. Ako nestane interes na jednoj strani, često nestane i prijateljstva (ako ga je i bilo). Ona druga prijateljstva su međusobna. Ona ne ovisi od onog drugog. Svako unosi onoliko koliko hoće i može. Ona nastaju prije bavljenja politikom, ona su uglavnom vezana za mladost, za neku vrstu kolegijalnosti tokom školovanja ili na poslu, vezana za neku “borbu protiv neispravnog”, vezana su za mješalice za beton na izlivanju ploča na kućama koje su se gradile akcijski, vezana za neke životno važne situacije cijele zajednice koje se ne zaboravljaju. Takva prijateljstva uglavnom ostaju i traju (ni ona ne baš uvijek, na žalost). Samo što danas više takva ni ne nastaju (uglavnom), čak ih većina ne razumije.
