“Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.”
Meša Selimović
Organizacije ne postoje radi samih sebe. One postoje (javne institucije, kompanije, udruženja,…) da ispune specifičnu društvenu svrhu i zadovolje specifičnu potrebu društva i zajednice. One same po sebi nisu ciljevi nego sredstva. Zato je uvijek bitno osposobljavati ljude da zajednički rade, da svoje potencijale učine djelotvornim, a svoje slabosti irelevantnim (ovisi o rukovodstvu i od kvalifikacija, posvećenosti i truda uposlenih, ovisi o samoj kulturi ponašanja koja se razvija). Na tom putu je važno razumijevanje kakav profil saradnika je poželjan kako bi se odluke o izboru pravih osoba na pravo mjesto učinile smislenijim. Naravno, nakon toga i njihova saradnja i usklađivanje. Postoji mnogo različitih ključnih faktora koji se mogu opredijeliti, no ovdje bih izdvojio sljedeće: dugoročno razmišljanje, struktuiranje, otvoren um, diskusija (debata) i prilagodljivost.
Dugoročno razmišljanje, jednostavno i suštinski kazano, je rad ka zajedničkim ciljevima i povremena analiza kako svako doprinosi zajedničkoj slici. Zbog toga su veoma bitni vizija i dugoročna orjentacije neovisno o kom vremenskom periodu se radi.
Strukturianje je uspješno ako postoji dodjela ciljeva i zadataka, delegiranje ovlaštenja, podjela opterećenja, prisustvo odgovornosti i organizovanje radnih aktivnosti.
Komunikacija je nezaobilazna. Ona treba biti udomaćena sa svrhom optimalnog radnog okruženja, sa najboljim izlazima kako bi drugi mogli najbolje uraditi svoj posao, sa pravovremenim feedback i pravovoremenim monitoringom.
Otvoren um je prihvatanje novih ideja i otvorenost za sugestije koje predstavljaju krajnji temelj smislene saradnje. Neovisno od koga dolazile.
Debata je često inovativni okidač a nikako beskorisna rasprava bez jasnog cilja i svrhe. Kroz debatu se analiziraju dobre ideje, obogaćene doprinosom cijelog tima kako bi se išlo naprijed.
Prilagodljivost znači da se ključni prioriteti, teškoće i mnogi problemi mogu prevazići trenutnim prilagođavanjem, ali ne i odustajanjem od ciljeva i dinamike. Ne smiju se prilagođavanjem čuvati sopstvene pozicije.
Iz osobnog iskustva mogu tvrditi koliko je to važno. Istina, imao sam sreću da sam uvijek imao dobre saradnike, među njima je bilo onih poželjnih profila koje bi svako rado imao u svom timu. Uvijek sam se pitao čime sam to zaslužio? Nisam nalazio odgovor osim da sam to smatrao blagodati koju bih poželio svakome. Ono što je bilo do mene, davao sam im priliku da svoj potencijal potpuno iskažu i realizuju na putu ka zajedničkim ciljevima. Kada bih bio u prilici, ne bih ništa posebno mijenjao.