TESANJ.NET stranica grada
Kad’ mene nema, ja ne valjam.
Salih Husarić
Javim se na telefonski poziv, prijatelj iz Visokog, i nakon razmijenjenih prvih nekoliko uobičajenih riječi, upita me kratko: “Odkuda tešanjski privrednici u stranačkoj delegaciji kod predsjednika?” Ja kraće odgovorim: ne znam. On nastavi: “Moraš ti znati, ne pitam slučajno tebe.” A ja opet: ne znam, malo toga sada znam. Ono što čujem, ako je istina, to nije ni važno. Jer privrednik koji odlučuje nije u tom stranačkom organu, ni u toj delegaciji. Prijatelj ne odustaje, a ne odustajem ni ja, jer i da hoću ne mogu. Ne mogu odgovarati na ono što ne znam, ali sam ga umirio tako što sam mu kazao (kada mu je baš toliko stalo da zna), da mogu pitati te privrednike (jer ih dobro poznajem) zbog čega su oni u stranačkim organima i stranačkim delegacijama? Odustao je.
Mnogo važnija je činjenica, članovi političke stranke o kojoj je riječ, nisu imali pravo duže od pet godina sami birati sebi rukovodstvo – onako kako je to stranački najviši akt, statut, propisao. A demokratija kao društveni mehanizam, ma koliko bila u različitim praksama obesmišljena i devalvirana, polazi od aksioma: građani (u ovom slučaju članovi stranke), u skladu sa procedurama i kriterijima, jednom u četiri godine biraju neke između sebe na koje prenose povjerenje (emanet) da u njihovo ime traže najbolja rješenja, težeći stalnoj primjeni više znanja i etike tokom mandata. Ali kada mandat istekne, kada istekne period u kome su članovi svoje povjerenje prenijeli, to povjerenje mora biti vraćeno da članovi ponovo odluče (kako god da odluče) kome će svoje povjerenje pokloniti. Ako se to ne uradi, to je uzurpacija moći ili “otimanje stranke od strane rukovodstva”, kako sam napisao još u decembru 2021. godine.
Ono u što duboko vjerujem, iz iskustva člana sličnog rukovodstva prije 31 godinu (imenovanog), da nam je kontekst dopuštao da napravimo sličnu posjetu a da odluka nije ispoštovana, domaćin bi nas prvo pitao: “a zašto niste proveli izbore jer vam je to stvaljeno u obavezu pri imenovanju?”. Tada je rok bio duplo manji, uslovi neuporedivo složeniji (rat) ali su izbori bili u roku provedeni.
U prethodnom razumijevanju osobne odgovornosti svakog člana, svakog člana rukovodstva i čelnih ljudi leži sav naš odnos jednih prema drugima i prema sebi na putu koji je smisao našeg stranačkog organizovanja. Ako se izgubi iz vida smisao zajedničkog putovanja, ako čelni ljudi iz nekih razloga uvjere sebe da članstvo ne mora biti potpuno i tačno informisano, da vremenski rokovi ne znače ništa, i prepuste se putovanju bez logičkog i kritičkog preispitivanja onda samo raste međusobno nerazumijevanje. Raste i “volja pojedinca koja je bila u prošlosti” (kako piše na fb profilu domaćina sastanka) u volju pojedinca sada i u budućnosti, ojačana različitim javnim ulogama i funkcijama kroz istu osobu. Jer kada autonomija volje, u zajedničkim poslovima, postane neovisna o zajedničkim pravilima ona prerasta u samovolju. Šta se tu može ako postoji dovoljan broj sljedbenika koji to vide sasvim ispravnim, a nije ih briga šta piše u pravilima i odlukama, niti da li to doprinosi široj sinergiji u odnosima ili daljoj dezintegraciji!?
Ne može mnogo, osim to osobno (onaj ko hoće) ne prihvatiti. Više od toga je ukazati direktno sudionicima, a ako nema prihvatanja dijaloga, komunikacije, interakcije onda i javno. To sam činio i to činim. To je moje mišljenje i moje osobno iskustvo sa prijateljima, kolegama i saradnicima. Nalazim svoje pravo ne u onome što sam radio u javnim, stranačkim i drugim poslovima u prošlosti nego u onome što svakog petka veliki broj onih koje ovim podsjećam isto tako slušaju: Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje,…
Pa ko hoće neka poštuje, a ko neće ne možete ga natjerati (nije se nikada ni moglo). Možda neko ipak razmisli.
