TESANJ.NET stranica grada
“Poraz Bosne? Ne, propast Evrope.”
Bernard-Henri Lévy
Ministri vanjskih poslova Srbije Marko Đurić i Hrvatske Gordan Grlić Radman sastali su se u Beogradu, 13.6.2025. godine. Postigli su visok stepen saglasnosti o potrebi da se političkim procesima obezbijedi ravnopravnost sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, kao i puno poštovanje nadležnosti entiteta – RS i FBiH u skladu sa Dejtonskom strukturom, prenijele su dnevne novine Politika iz Beograda.
Prije toga, bio je sastanak između predsjednika RH Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića o situaciji u Jugoslaviji u martu 1991. godine (dok su te dvije države međusobno bile u ratu na teritoriji države Hrvatske), dakle prije skoro 35 godina. Tada su dogovorili podjelu Republike Bosne i Hercegovine (po svjedočenju g-dina Stipe Mesića ali i drugih sudionika historijskih događaja). Beograd i Zagreb se uglavnom slažu i brzo dogovore jedino oko Bosne i Hercegovine, ili bolje kazano oko tuđega kao svog plijena radi namirenja u međusobnim odnosima.
U međuvremenu, Serge Brammertz, glavni tužilac Međunarodnog tribunala u Hagu je izjavio 31.5.2023. godine (povodom konačne presude Apelacionog vijeća Međunarodnog suda kojom su bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti (SDB) Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a, osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od po 15 godina): Ova presuda je pokazala da u BiH nije bio građanski, već međunarodni sukob u kojem su učestvovala i politička vodstva susjednih zemalja, u ovom slučaju konkretno Beograda. Ponovno ističem da se ovdje radi o individualnoj kaznenoj odgovornosti vojnog i političkog vodstva, u ovom slučaju rukovodioca obavještajnih službi.
Svima je poznata presuda istog suda u UZP-u (Udruženom zločinačkom poduhvatu) od 28.5.2013. godine kojom je utvrđena umiješanost i odgovornost rukovodstva iz Zagreba tokom agresije i rata početkom 90-tih prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini. Dio presude glasi: Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, i Pušić su nakon presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi osuđeni za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija. Pretresno vijeće je utvrdilo da je polovinom januara 1993. navodno počeo postojati udruženi zločinački pothvat s ciljem stvaranja hrvatskoga entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskoga naroda u granicama negdašnje Banovine Hrvatske iz 1939. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ono je kao zajednički cilj imalo “dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva“.
Sada se zna, ili zna se, i sasvim je jasno. Nema više potrebe za tajnim sastancima u Karađorđevu (iako tadašnji dogovor nije potpuno proveden, uprkos velikoj sili kojom su raspolagali), ali im je upravo realizacija tog tajnog dogovora omogućila javni Dejtonski sporazum, omogućila im je da budu supotpisnici nametnutog Dejtonskog ustava BiH. Umjesto demonstracije odgovornosti nakon međunarodnih sudskih presuda na temelju ogromne količine dokaznog materijala, zvanična politika Beograda i Zagreba se vratila nastavku realizacije dogovora iz Karađorđeva. I to transparentno, ili narodni kazano na sva zvona.
Dobro je, ništa ne valja – što bi rekao poznati književnik r. Nedžad Ibrišimović. Ostaje još samo da Bosna i Hercegovina, sa takvim nametnutim ustavnim rješenjem, takvom strukturom i takvim politikama susjeda pronađe unutrašnji odgovor i počne iznova da se brani na pravi način. I to će se ako Bog da dogoditi, kad – tad.
