Dolazak i odlazak

Biti pobjeđen je bolno, ali korisno iskustvo
bez koga se nikad ne postaje odrastao ni odgovoran.
J.R. Tolkin

(iz knjige Nije kriv, Fuad Šišić, Centar za KiO, 2007)

Dvadeset i trećeg maja 2000. godine sam predao dužnost koju ni od koga nisam preuzeo. Ne samo zbog činjenice da se prije mene na mjestu Općinskog načelnika nije niko nalazio stoga što ova institucija izvršne vlasti, u ovakvom obliku, nije ni postojala, nego zbog toga što je tadašnji predsjednik Skupštine općine Tešanj bio prestao dolaziti na posao prije moga imenovanja.

U sjećanju na dolazak u Općinu, na čelo izvršne vlasti, i na odlazak iz Općine – odlazak sa te tužnosti, vidim dvije sasvim različite slike. Prva me vodi u ratne okolnosti, samo dan prije predavao sam dužnost pomoćnika komandanta 202. tešanjske viteške brigade, a već ujutro ulazio u zgradu Općine gdje, osim portira, nikoga nisam zatekao. Oni koji su bili na radnoj obavezi u Općini dolazili su na posao kasnije, u devet sati, a odlazili u 14,00. To je prva činjenica koju sam zatekao, i koju sam odmah izmijenio. Došao sam sa vojničkom logikom. Mislio sam: ako mogu vojnici u mnogo težim okolnostima izvršavati svoje obaveze, zbog čega to ne bi mogla administracija!? Stoga u početku i nisam pokazao nikakvo razumijevanje za te ljude, i ne znam šta su o meni tada mislili, ali znam da nisu pokazivali nikakav otpor promjenama. Vjerujem da su bili svjesni alternative u tim okolnostima.

Nasuprot ovoj početnoj slici, pri odlasku su svi bili tu, pa sam krenuo redom – od jedne do druge kancelarije. Ljudi su bili na radnim mjestima, šta su radili – nisam siguran, ali je naš oproštaj bio veoma srdačan. Želio sam svima kazati hvala za saradnju koju smo imali u tih šest godina, ma koliko ona u pojedinačnim odnosima bila različita. Nisam se za takvo nešto pripremao: jednostavno sam krenuo redom, i nakon nekoliko kancelarija odustao. Postalo je previše emotivno, neki su pustili suze niz lice, a i meni je ponestajalo glasa. Silazeći niz stepenice, razmišljao sam da li ljudi plaču što ja odlazim ili što je Hakija Užičanin došao. Ni danas ne bih smio dati pouzdan odgovor, jer niti sam ja bio toliko dobar da neko drugi ne bi mogao biti bolji, a niti je Hakija mogao izgledati tako loše riješenje po njih. Ubrzo se pokazalo da je Užičanin uradio mnogo više za administraciju nego ja.

Naime, on je prvu plaću isplatio prvog za prethodni mjesec, dok sam ja davao nalog za isplatu plaća petnaest do dvadeset dana kasnije. Moj pristup trebao je da dovede administraciju u stanje neke vrste ravnoteže u odnosu na okruženje, na sredinu u kojoj ta administracija radi, kako bi i to bio poticaj interesovanju za ono što se dešava oko nas. I danas mislim da administracija treba dijeliti neku vrstu takve sudbine, ne u cjelosti, ali u određenoj se mjeri se treba uspostaviti. Ne znam da li je to Užičanin radio zbog drugih u organima uprave ili zbog sebe – nije na kraju krajeva ni važno, ali administracija je u ovome bolje prošla s njim. Uslijedilo je i značajno povećanje plaća tokom tri godine mandata Užičanina, i da nije smijenjen odlukom Općinskog vijeća, mnogi bi imali konkretnog razloga za plakanje prilikom njegova odlaska. Ali on se nije opraštao sa drugima. Jednostavno, nije pokazivao potrebu da se oprašta sa ljudima.

Izudin Ahmetlić, tada predsjednik općinske organizacije SDA i novoizabrani predsjedavajući Općinskog vijeća, bio je prisutan primopredaji dužnosti u Općini. On je bio jedan od mojih dugogodišnjih najbližih saradnika, nekoliko godina na mjestu zamjenika Općinskog načelnika, i, mogu kazati, bio mi je „desna ruka“ u vršenju vlasti. Izudin je čovjek koji je beskompromisan borac, pun energije i ideja, za njega nije bilo nerješivih stvari. Nije uvijek imao osjećaja za druge, cijenio je sve prema sebi te je ponekada djelovao grub prema drugima, ali smo u tandemu funkcionirali jako dobro. Bar je meni tako izgledalo. I inače sam imao pouzdane saradnike. Ne znam da me je iko od saradnika prevario, ili podmetnuo nešto s namjerom da mi naškodi. Ili bar to nisam nikada otkrio. Svaki od mojih saradnika je, u mojim očima, imao neke mahane, ali nastojao sam kod njih isticati ono što je bilo dobro. Izgledalo je da su me poštovali, da li istinski – oni znaju. Ambijent koji je trebao biti osnova naše sposobnosti da djelujemo pozitivno za mene je bio uvijek važno pitanje.