Nepravda i glupost

Nepravda prema drugom čovjeku je kao kamen koji baciš u nebo.
i taj kamen kamen neće pogoditi nebo,
nego će se vratiti na glavu onome ko ga baca.
nn

Kada činimo nepravdu prema drugome o tome, uglavnom, ne mislimo. Ne mislimo o nepravdi koju činimo, radije mislimo na „opravdanje“, izgovor za svoje riječi i djela koja činimo. Učeni ljudi su govorili često da je pravednost ogledalo srca, i ako je srce čisto neće činiti nepravdu nikome. Ili neće to bar svjesno uraditi. No ako srce (ono što nije biohemijska struktura, ono što je poseban softver) nije čisto, ako je mutno poput mutne vode ili ako je zamagljeno poput prozora, tada postoje dupli aršini, dvostruka mjerila, osobna devijacija koja koristi jedna mjerila za sebe a druga mjerila za druge. Tako se može vidjeti da je cilj ispravan ako je to moj cilj, ali taj isti cilj će biti pogrešan ako je to nečiji tuđi cilj. Način na koji ostvarujem svoj cilj je ispravan, ali ako taj isti način koristi neko drugi – to je pogrešan način. Svakodnevno se to može prepoznati jer je to postalo očigledno, poneko još pokušava to prikriti a još manje je onih koji taj pristup ne slijede. Najlakše se to vidi u zajedničkim poslovima, u različitim društvenim i ekonomskim odnosima, u javnim medijskim istupima, čak i analizama.

S druge strane, glupost sama po sebi nije trajna kategorija. Ali čovjek se na glupost navikne, nesvjesno je prihvati. Ako se od nje ne odmakne, ako ostane u njenom društvu dugo, te još povlađuje nekome kome glupost nadođe, šuti i ne ukaže mu na to, ona prelazi kao virus na onoga ko sluša. Sluša i šuti. Onda to prihvata i slaže se. Onda počne to braniti i sam pričati gluposti. U najmanju ruku treba se od toga odmaknuti, distancirati, baš kao od prijelazne virusne epidemije. Ako treba i osamiti se, razmisliti, bolje je.

Neko vam ruši državu a vi mu zahvaljujete što vam spašava firmu. Ili kažete kako branite svojim životom javne inestitucije i otimate ih iz stranačkih kriminalnih ralja, a onda optužujete državnog sudiju da je stranačka hulja i prihvatate suspenziju ustava na jedan dan da bi zaposjeli vlast. Ili se čak borite za vlast u sopstvenoj državi i onda radite u korist druge države. Ili nekoga kritikujete kako radi jako loše javne poslove i ne znate kako to sve popraviti, a onda kažete, da prvom prilikom računate na njega kao partnera u vlasti. I kod pametnih ljudi se brzo naseli glupost jer osobna strast za vlast, za uticaj, za imetak,… za nešto pomuti srce koje možda i bez toga ima problema.

Ljudi često postanu nepravedni prema samom sebi, ne zato što ne znaju šta je nepravda, nego zato što popuste svojim slabostima, što slijede svoje strasti. Najčešće je to sebičnost – hoćemo više za sebe nego drugima. Nekada je to strah – bojimo se da ćemo izgubiti nešto kratkoročno i stanemo na krivu stranu. Nekada je to zbog navijačkih strasti – navijamo za svoju porodicu, svoju grupu, svoje prijatelje, svoju stranku, svoju zajednicu i kada nisu u pravu, ili ne znamo šta je ispravno, i šta je istina, i to ne želimo saznati. Nekada je to inače nečisto srce, tvrdo srce pa ne osjeća bol drugih. No postoji sasvim jasna opća instrukcija koja važi za sve: Neka nikoga od vas ne spriječi strah od ljudi da kaže istinu ako je vidi ili bude njen svjedok.