TESANJ.NET stranica grada
Nije najveći problem što istina boli,
nego što se bol ne pretvara u promjenu.
Banjalučki kolumnista Dragan Bursać objavio je 27. oktobra ove godine na svom Facebook profilu kolumnu pod naslovom „Fadil Novalić je za Nikšića i ekipu moralna gromada“, u kojoj je, između ostalog, napisao: „Sad, iz ove perspektive, ispada da je Fadil Novalić za Nermina Nikšića i ekipu bio ideal premijera! Ovima danas je država kao kafana: svako ulazi, naručuje i ostavlja račun budućim generacijama. Zato ponavljam: Fadile, oprosti. Ti si eventualno bio greška u sistemu, a ovi su grešni sistem sam.“
Aktuelni premijer Nermin Nikšić, s druge strane, istakao je da curenje podataka i politička zloupotreba istraga podrivaju povjerenje građana u državne institucije. Na iznesene medijske optužbe odgovorio je riječima:
„Nisam učinio ništa nezakonito – naprotiv, tražio sam provjere svih radnji nadležnih organa.“
Kako bi demantovao navode i zaštitio svoju reputaciju, saopštio je da je zatražio hitnu istragu o porijeklu i sadržaju objavljenih poruka, pozivajući pravosudne institucije da djeluju bez odlaganja. Ipak, premijer Nikšić nije osporio istinitost snimka u kojem se čuje da s pozicije premijera traži zapošljavanje konkretne osobe, niti da je direktorima javnih preduzeća pisao preporuke s imenima kandidata.
Kada je u javnost ranije procurio snimak razgovora između tadašnje glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić i direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića – Osmice, stigla je brza reakcija tada vladajuće stranke. Predsjednik stranke izjavio je: „Treba hitno ispitati ko je neovlašteno snimao takav razgovor.“
No, opozicija, koju je tada predvodio SDP i njegov predsjednik Nermin Nikšić, imala je sasvim suprotan ton. Danas, kao predstavnik vlasti, Nikšić govori isto ono što je tada žestoko kritikovao. Moguće je, zapravo, da opozicija danas djeluje potpuno isto kao što je i tada djelovala, samo su akteri i stranke zamijenili uloge. Princip je isti – sve ostalo su nijanse. Zakon ne poštuje prvi čovjek izvršne vlasti Federacije BiH. Ne samo da ga ne poštuje, nego ne vidi nikakav problem u tome. Istovremeno, on je i predsjednik najjače političke stranke unutar vladajuće koalicije. U onome što danas ne vidi kao problem, ranije je vidio najveći problem kada su to činili drugi.
Možda se i nije moglo očekivati ništa drugo od onih koji su prihvatili jednodnevnu suspenziju Ustava Federacije BiH kako bi preuzeli vlast. Kao što danas oni isti podižu svoj glas protiv onoga što su ranije sami činili – ili su o tome šutjeli iz pristrasnih razloga.
Stoga se logično nameće pitanje: zbog čega se prije, a zbog čega se i sada diže galama tipa „drž’te lopova“ ili „samo ostavka“?
Da li ta galama služi istinskom liječenju društva i institucija od bolesti koje se zovu strast za vlašću, pristrasnost, sebičnost, neodgovornost i nedostatak svijesti o javnom dobru?
Ili je riječ o staroj narodnoj izreci: „Sjaši Kurta, da uzjaše Murta“?
Kako to da jednodnevna suspenzija Ustava nije izazvala proteste građana ni reakcije javnosti? Kako to da je „kupovina“ zastupnika – papaka, kako ih nazivaju – postala javna tajna koja više nikoga ne uznemirava? Kako to da su najveći politički protivnici, donedavno imenovani neprijateljima države i naroda, postajali prihvatljivi partneri čim su izbori prošli, te dobivali podršku za najvažnije funkcije? Kako to…?
I kako to da, u isto vrijeme, najveći otvoreni rušitelji institucija Bosne i Hercegovine istovremeno nastoje uskladiti svoje djelovanje s onima koje su do jučer otvoreno napadali – sa onima koji su kreirali Dejtonski mirovni sporazum, i koji, i dalje odlučuju o nama više nego mi sami o sebi? Kako to…?
Mnogo je pitanja na koja treba tražiti odgovore. Mnogo, i nijedno nije jednostavno. Ali, izgleda da je mnogo lakše međusobno se optuživati, preuzimati vlast i čekati da „bude šta bude“. To je lakše – ali nije bolje.
Ako političke, pravosudne i društvene elite ne pronađu snagu da vrate poštovanje zakona i javne odgovornosti, svaka nova vlast samo će postajati starija verzija one prethodne. I dok se smjenjuju imena i stranke, sistem ostaje isti – zarobljen u krugu vlastitih slabosti. Ono što je nekada bila „iznimka u sistemu“, postaje pravilo sistema. I zato, umjesto da se pitamo ko je sljedeći lopov, možda bi bilo korisnije da se svi zajedno zapitamo: kako to – da nam to više nije čudno?
