TESANJ.NET stranica grada
Kazna za neulazak u politiku je to što na kraju
vama vladaju oni koji su gori od vas.
Platon
Apolitičnost označava ravnodušan, nezainteresiran ili odbojan odnos prema politici i javnim zbivanjima. U tom smislu podrazumijeva izbjegavanje sudjelovanja u političkom životu, ali i nerazumijevanje ili nemar prema društvenim zbivanjima. Može biti posljedica pasivnosti, nezainteresiranosti ili svjesnog odbijanja političkog angažmana. Može se odnositi na građane, ali i na druge društvene subjekte.
Mnogo puta je postavljeno pitanje trebaju li vjerske zajednice biti apolitične. Vjerovatno je pitanje pogrešno postavljeno. Ako apolitičnost definiramo kao odnos prema javnim poslovima, vjerske zajednice ne mogu biti apolitične. Javni poslovi tiču se svih, briga su svih i utiču na sve. Nije moguće izbjeći tu interakciju. Moguće je, međutim, urediti način na koji se ta interakcija ostvaruje. To se uređuje zakonima, ali i unutrašnjim pravilima vjerskih zajednica. Vjerske zajednice imaju uticaj na mišljenje i ponašanje svojih članova. A njihovi članovi nisu pripadnici jedne političke stranke, nego različitih političkih opcija. Upravo zato vjerske zajednice ne bi trebale biti stranačke.
Ne samo zbog ravnopravnih uslova koje zakon treba osigurati političkim strankama u njihovoj izbornoj utakmici, nego i zbog vlastitih članova. Ako vjerska zajednica postane produžena ruka jedne političke opcije, podjele koje postoje u društvu unose se i u njeno vlastito dvorište. Ljudi, naime, teško razdvajaju svoje različite identitetske dimenzije. Kada se politički, vjerski, nacionalni, porodični ili neki drugi identiteti međusobno preklapaju, često se stav prema jednoj dimenziji prenosi na druge. Tada političko neslaganje lako postaje lično, emocionalno, pa čak i moralno. Iz neslaganja nastaju ljutnja i prezir, a ponekad i mržnja. Zato je važno da vjerske zajednice budu nadstranačke.
Ali kako to postići? Mogao bih napisati: teško. I ne bih pogriješio. Ali ako je nadstranačnost imperativ, onda pitanje koliko je teško ne može biti važnije od pitanja koliko je važan njen doprinos međusobnim odnosima u društvu. Vjerske zajednice iznose svoje stavove na različite načine, različitim povodima i na različitim mjestima. I to se neće promijeniti. Ne mislim ni da bi trebalo. Naprotiv. Mislim da bi takvih stavova trebalo biti više. Ali ti stavovi trebali bi biti principijelni prema društvenim procesima, neovisno o tome koja stranačka politika ili koja ličnost stoji iza njih.
Lagao bih kada bih napisao da je danas tako. Nije. Kritike i pohvale ne idu uvijek ravnomjerno prema onima koji su nam „bliži“ i prema onima koji nam nisu tako bliski. To nije samo problem vjerskih zajednica. To je mnogo širi problem društva. Ali od vjerskih zajednica s pravom možemo očekivati viši standard. Pravda zahtijeva istinu, a istina zahtijeva nepristrasnost. Bili „naši“ ili „njihovi“, u bilo kojem smislu te riječi kada govorimo o javnim poslovima, kriterij bi trebao biti isti. Ako je nešto dobro – dobro je. Ako je loše – loše je. Ako je nepravedno – nepravedno je. Bez obzira na to ko to čini. I upravo je tu granica između stranačkog interesa i principijelnog javnog stava.
Nažalost, ne samo da nije postignut dovoljan nivo takvih nadstranačkih stavova vjerskih zajednica – po mom mišljenju, a čujem i mnogo teže komentare s kojima se ne slažem – nego nema dovoljno jasnih stavova ni prema mnogim drugim društvenim pojavama. Gdje su jasni stavovi prema ponašanju bogatih ljudi s velikim društvenim uticajem kada je njihovo ponašanje očigledno moguće procijeniti kroz univerzalne moralne kriterije? Gdje su jasni stavovi prema nejednakom odnosu javnih vlasti prema nemoćnima, posebno kada su neke grupe očigledno privilegirane u odnosu na druge? Gdje su jasni moralni kriteriji kada se odlučuje o društvenim prioritetima, raspodjeli javnih resursa i odnosu prema onima koji imaju najmanje?
Primjera ima mnogo. Konkretnih stavova malo. A onih koji zaista postoje često su pojedinačni. Svaka im čast. Ali pojedinačni glas, koliko god bio vrijedan, nema snagu koju bi imao jasan i dosljedan princip. Zato ne bih postavljao pitanje apolitičnosti nikome. Postavljao bih pitanje odgovornosti prema javnom prostoru. Od građana, vjerskih zajednica, nevladinih organizacija, akademske zajednice, medija, privrede i drugih društvenih subjekata treba očekivati aktivnu ulogu, u skladu s njihovom ustavnom, građanskom, profesionalnom i moralnom odgovornošću. Jedini važan uslov trebao bi biti da taj doprinos bude konstruktivan i zasnovan na univerzalnim principima pravde, istine i jednakosti. Ti principi ne bi smjeli zavisiti od toga ko je trenutno na vlasti. Trebali bi važiti prema svima. Prema zakonima koje vlast donosi.
Prema načinu na koji raspoređuje javne resurse i budžet. Prema kvalitetu javnih usluga. Prema načinu na koji institucije postupaju prema građanima. Prema sudskim odlukama. Prema odnosu prema slabima i nemoćnima. Ali i prema neodgovornom ponašanju onih koji imaju moć.
Jer nadstranačnost ne znači šutnju. Nestranačnost ne znači ravnodušnost. A apolitičnost ne bi smjela postati izgovor za izbjegavanje odgovornosti prema društvu. Možda je zato pravo pitanje potpuno drugačije: Ne trebaju li vjerske zajednice biti apolitične, nego mogu li biti dovoljno principijelne da budu iznad stranačke politike? Ako mogu – njihov glas može biti važan korektiv društvu. Ako ne mogu – njihov ulazak u stranačku politiku može dodatno produbiti podjele koje bi, po svojoj prirodi, trebale pomoći prevazilaziti. Društvu ne trebaju apolitične vjerske zajednice. Trebaju mu nestranačke i principijelne vjerske zajednice – one koje neće šutjeti kada je važno govoriti, ali neće govoriti zato što su „naši“ ili „njihovi“, nego zato što je nešto pravedno ili nepravedno, istinito ili neistinito, odgovorno ili neodgovorno.
Fuad Šišić
Raduša, 9.8.2026
