Istina i pravda

         Kad ljubav i strast postanu prijatelji, prinose za žrtvu i srce i dušu.
Kurdska poslovica

Krize nastaju iznenada, neočekivano, neplanirano a ima i onih kriza koje se planiraju da bi se njima upravljalo u nekom skrivenom interesu. Krize se često razvijaju u pogrešnom smjeru, proširuju obuhvat i dobivaju na intenzitetu. Postoje neposredni i posredni sudionici u svakoj krizi. Prvi su oni koji utiču neposredno na intenzitet i vrijeme trajanja krize a drugi su ljudi iz okruženja koji se susreću sa posljedicama krize. Kako se kriza razvija tako i svaki neposredni učesnik nastoji što više predstaviti sebe kao nekog ko čini sve što je do njega da posljedice krize budu manje, a stvarne posljedice nastoji relativizirati na različite načine. Uglavnom to rade iz ubjeđenja sopstvene ispravnosti a tuđe pogrešnosti, i to uglavnom rade veoma strastveno. A strast nije prijatelj ljudima i ne treba je slijediti. Uzvišeni Stvoritelj u Svojoj posljednjoj objavi čovječanstvu upućuje ljude riječima: Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni, dok je poznati Konfučije zapisao: Ko nastoji da zadovolji sve svoje strasti, taj gasi vatru slamom. Pravi izazov za svakoga je tražiti istinu i pravdu u svakoj situaciji i bez obzira o kome se radilo. A onaj ko traži istinu i pravdu ne bi trebalo da relativizira istinu i ostavlja pravdu po strani zbog sopstvenih predrasuda, emocija i pripadnosti istoj strani.

Pitanje je kako znati šta je istina da bi se mogla očekivati pravda? U konfliktima postoji pojavna ravan djelovanja, i ona dubinska, skrivena. Ovu prvu u velikoj mjeri možemo artikulisati, iako ne u potpunosti jer se nekada razlozi za javno djelovanje nalaze u dubinskoj ravni pa je nekada teško sve razumjeti. Ali ono što se može razumjeti jeste da nema opravdanja da se prelazi crvena linija koja ugrožava zakonsku proceduralnost, transparentnost, neovisnost institucija. Onaj ko prijeđe tu liniju, ko god on bio i ma kakve razloge imao može nanijeti više štete nego koristi. Ne mora biti kriv ali treba snositi odgovornost jer svako ko to uradi doprinosi sumnji i konfuziji cijelog društva. Doprinosi neredu a ima javnu odgovornost da uspostavlja red.

Aktuelna afera “Respiratori” je u cjelosti otkrila stanje u kome se društvo nalazi. Mediji su izvještavali ali su odmah uzimali i ulogu sudije, neki neposredni učesnici i politika je umjesto jasnih i nedvosmislenih informacija o tome šta se dogodilo – dakle istine, odgovarali da i sami ne znaju i pozivali tužilaštvo da se uključi, istraga i tužilaštvo je pokazalo nedostatak kompetencija i pristrasnost, vladajuće stranke su pokazale da im nije stalo do neovisnosti sudske vlasti nego do sopstvene koristi, javnost je ostala zbunjena i sluđena pored svih problema i teškoća a optuženi su prošli javnu osudu i pritvor na temelju indicija, sumnji, nekih proceduralnih manjkavosti te nedostatka znanja i kompetencija za sporni posao koji su uradili u nastaloj kriznoj situaciji. Iz onoga što su mediji objavili sa saslušanja pred Sudom (ako su autentično prenijeli), stekao sam utisak da se zbog straha od epidemije, očekivanog velikog broja zaraženih, željelo po svaku cijenu doći do respiratora i drugih medicinskih pomagala ne obraćajući pažnju na zakonsku proceduralnost, transparentnost i visinu sredstava koja će biti potrošena. Ali u politici, u javnim poslovima pa i u svim društvenim poslovima namjere nisu mjerljive niti vidljive, niti se mogu dokazati. Upravo su proceduralnost u poštivanju zakona i transparentnost najbolja odbrana od bilo kakvih sumnji. Ako se to preskoči onda se otvaraju širom vrata sumnji da je neko nekoga preferirao, da ima skrivene motive, da je nešto uradio nečasno.

Stoga se većina ne opredijeljuje prema istini i pravdi nego prema pripadnosti stranci, naciji, grupi. Umjesto da istina bude mjera pravde prema ljudima, ljudi hoće da budu mjera istine i pravde prema drugim ljudima. Pravni sistem BiH ne može da garantuje nikome da neće biti meta, u bilo kakvim istragama ali ne može ni da garantuje javnosti da će lopovi i kriminalci, kao i rušitelji Ustava BiH biti u skladu sa zakonom biti sankcionisani. U korist istine i pravde, a ne u korist osvete i nepravde. Ali to nije slučaj od aktuelne afere “Respiratori” nego je to tako godinama. Ne treba politička stranka na vlasti prozivati za loš rad institucija, ona mora raditi istrajno, mukotrpno i nesebično tražeći način kako da te institucije rade kako treba. I ne treba nijedna politička stranka ali ni mediji uzimati sebi za pravo da budu tužioci i sudije. Jer kada svi sve uzimaju sebi za pravo onda je to bosanski lonac s malo hrane i mnogo žuči, sa mnogo onog što je tačno i netačno, što je istina i što je laž.

U slučaju afere “Respiratori”, sudska vlast će nastaviti tražiti istinu, tužioci će imati priliku dokazati optužnicu koju su podigli a optuženi sa svojim advokatima dokazati da nisu počinili ono što im se stavlja na teret. Stoga treba sačekati sa komentarima dok se borba za istinom i pravdom završi u sudnici jer po zakonu nije svako nepoštivanje zakona, procedure i nedostatak transparentnosti u isto vrijeme i krivično djelo. Treba prvo utvrditi nastalu štetu i ko je tome doprineo.