Kompromisi su protiv Bosne i Hercegovine

Kompromis je neprijatelj vjerodostojnosti.
Herodot

Koliko god djelovalo beznadno da će se postići dogovor u Bosni i Hercegovini u vezi sa izmjenama Izbornog zakona (i Ustava) jer se pregovori, uticaji i pritisci odvijaju po principu “u jednoj prazna, u drugoj nema ništa”, toliko je važno razumjevati proces. Ovdje nisu problem značajno različita stajališta, početne pozicije, čak dijametralno suprotne nego je ključni problem nedostatak zajedničkog smjera kretanja u budućnosti, zajedničke vizije Bosne i Hercegovine u budućnosti kako neposredno zainteresovanih domaćih pregovarača, tako i onih koji vrše uticaje i pritiske.

Stoga se ne treba uzalud nadati nego treba osposobljavati organizacije tamo gdje god je to moguće baš kao što treba pojedinačno osposobljavnje u svakom pogledu. Oni koji vide Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu trebaju biti spremni na žrtvu, na odricanje, na brigu i djelovanje o zajedničkim prioritetima. Ne može se pregovarati o stvarima koje se tiču države Bosne i Hercegovine i pri tome misliti na političko pozicioniranje sopstvene stranke ili osobne pozicije. A pogotovo se ne može dati prednost osobnom i stranačkom interesu u odnosu na državni interes.

Oni koji ruše Bosnu i Hercegovinu, oni to mogu koristiti na njihovom putovanju ka pokušajima konačnog uništenja i podjele Bosne i Hercegovine, i s takvima nije moguće praviti kompromis. Kompromis se pravi sa svima koji neupitno prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku domovinu, koji ne dijele njene institucije po etničkom principu jer tako institucije mogu samo egzistirati do određenog trenutka ali ne mogu funkcionisati, a pogotovo ne mogu ispravno i efikasno funkcionisati. Kao što je i neupitna zabluda da institucije trebaju biti pod neposrednim uticajem stranaka, kao što je dugoročno pogubno ako ljudi koji sjede u institucijama slušaju šta će reći stranački lideri.

Svaki kompromis koji je napravljen posljednjih 30 godina nije donio bolje Bosni i Hercegovini. Istina, prvi puta kada nije bilo kompromisa iako se postupilo po zakonu i međunarodnim standardima (prije 30 godina) ustalo se silom, oružjem protiv Bosne i Hercegovine. Neprijateljska politika koja je to tada uradila uradiće ponovo čim procjeni da su dobri izgledi da u tome uspiju. Kompromisi se prave ako postoji zajednički cilj, zajednički smjer kretanja a kompromisi se ne prave ako neko putuje u suprotnom smjeru. Nema kompromisa sa onim koji rade protiv sopstvene države, koji slave ratne zločince, koji negiraju genocid, koji lažu i kradu. Valjda bi to trebalo biti normalno. Ko god da pravi kompromis sa takvima on mora da je pod velikom prijetnjom i ucjenom velikih sila. Što kaže narodna poslovica: Ne pristaje se na neprihvatljvo do golema zora. Tako se došlo da Dejtonskog mirovnog sporazuma (i Ustava), napravljen je kompromis pred ucjenom sporazuma velikih sila inače bi, kako je tada rečeno, Armija Republike Bosne i Hercegovine morala nastaviti ratovati, braniti Bosnu i Hercegovinu bez ičije pomoći, protiv Srbija i Hrvatske narednih deset godina. Ne treba danas očekivati veću naklnost sporazuma velikih sila u korist Bosne i Hercegovine bez obzira na pojedinačne fer i korektne izjave (moguće i namjere).

U isto vrijeme je tužno slušati objašnjenja, pravdanja i saopćenja pojedinih BH političara u vrijeme kada bi trebali čuti državničke stavove. Nijedna stranka, i nijedan pojedinac nije preči od domovine. Sa rušiteljima se ne igra njihovom igrom (osim kada se koristi oružje), to je slijepa ulica. Kada neko laže zar neko misli pobijediti ako više laže? Kada rušitelji Bosne i Hercegovine govore gluposti, ne može se protiv njih boriti glupostima. Kada neko želi da se narodi dogovaraju onda on svjesno ruši institucije Bosne i Hercegovine. Nikada se narodi nisu dogovarali, niti je to moguće, niti ima potreba za takvim dogovorom. U 21. stoljeću postoje države i njihove institucije koje međusobno razgovaraju, rješavaju otvorena pitanja i dogovaraju se.

Slušao sam priču o dva plemena na jednom dalekom ostrvu. Stoljećima su međusobno ratovali jer se plemena nisu mogla dogovoriti ni o čemu. Onda su na čelo došle pametne poglavice i dogovore se da organizuju godišnji susret plemena koji će trajati tri dana. Prvi dan pleme stane naspram drugog plemena na velikoj poljani i čitav dan psuju jedni druge i vređaju najgorim riječima. Drugi dan se časte i normalno razgovaraju o saradnji. A treći dan se međusobno žene i udaju. Preostalih 362 dana u godini rade i žive u miru.

Za sada bi bilo korisno ako bi svi oni koji pregovaraju iz Bosne i Hercegovine u korist Bosne i Hercegovine stali na jednu stranu. Ta strana ne smije biti samo parola ili fizičko svrstavanje nego bi primarno trebala svjedočiti ono što je ispravno. To znači svjedočiti svjesnost o ljudskoj prolaznosti, o tome da ljudi nisu gospodari ljudi jer je Jedan Gospodar kako god ga neko nazivao, priznavao ili ne priznavao. To znači nesebično govoriti i raditi, skromno služiti drugima, stalno učiti i ulagati u znanje i odgoj, uspostavljati fer i transparentne kriterije i pravila kako ne bi bilo diskriminacije bilo koga a ne dopustiti da pravilo i kriterij bude ono što misli pojedinac. Na toj strani politički protivnici nisu protivnici države i institucija nego su konkurencija ko će biti spreman na veću žrtvu (ma koliko to u sadašnjoj stvarnosti zvučalo nestvarno). Ali na toj strani ne treba da stoje samo oni koji pregovaraju u korist domovine, države Bosne i Hercegovine, ne treba da stoji samo rukovodstvo. Na toj strani treba da stoje svi njeni stanovnici koji je doživljavaju kao svoju domovinu sa sličnim vrijednostima makar to značilo ukloniti s puta ono što smeta drugom ili ukloniti pet ambalažu koju je neko bacio.

Onaj ko ostane i dalje nakon nekog vremena na drugoj strani su osvjedočeni neprijatelji Bosne i Hercegovine i s njima se valja boriti. Nema druge. Nije borba samo oružjem. To je posljednje, nužno, kada neka budala krene sa oružjem. A budala je uvijek bilo, i tako će vjerovatno biti i dalje. Do tada bi trebalo pokušati sa ovim primjerom iz priče o dva plemena sa dalekog ostrva. Mogli bi odrediti tri dana u godini da se pregovarači u širem sastavu rasporede na dvije suprostavljene strane: za Bosnu i Hercgeovinu i protiv Bosne i Hercegovine. Možda za početak modifikovati model na sedam dana, i to svih sedam dana da kažu jedni drugima sve najgore što misle. Ostatak godine bi trebalo zakonom zabraniti (makar ka donio Visoki predstavnik g-din Christian Schmidt) vrijeđanje drugih i negiranje države Bosne i Hercegovine i to sankcijom koja bi bila zabrana političkog djelovanja.

Model treba pratiti tri godine i vidjeti da li bi na godišnjim sedmičnim suprostavljenim stranama bilo više onih koji su za Bosnu i Hercegovinu ili onih koji su protiv Bosne i Hercegovine, te da li se količina uvreda smanjuje ili povećava. A nakon toga donijeti odluku o uzimanju oružja u ruke ili nastavku zajedničkog života. U svakom slučaju patnja bi kraće trajala. Kao što je mudrac, na pitanje jednog sljedbenika: Šta se dešava poslije smrti?, odgovorio: “Prvo pokušajte da saznate šta se dešava prije smrti. Živi ste – sada biste trebali znati šta je život.”

Ili što bi rekao jedan glumac: možda ovaj prijedlog neće koristiti ali neće ni da šteti.

Fuad Šišić
Raduša 544
7460 Tešanj

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *