Haški profil ratnih zločinaca

“Rađa li bolest sam zločin, ili je samo zločin,
nekako po svojoj osobitoj prirodi, vazda praćen nečim nalik na bolest?”
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Bosna i Hercegovina je napadnuta! Trebalo bi dodati i: po ko zna koji puta? I s tim dodatkom, i bez njega, niko se nije posebno trznuo. Jedino se Milorad Dodik malo osmjehnuo i što se običan narod dodatno zabrinuo. Posebno one porodice koje su neposredno preživljavale genocid, zločine, silovanja, logore, nasilne progone. I međunarodni “prijatelji” su izrazili duboku zabinutost po ko zna koji puta. Lideri koji stoje na liniji odbrane Bosne i Hercegovine su, čini se, zbunjeni. Ta zbunjenost se kreće između očite potrebe da se spasi domovina (jer bez domovine nemaš gdje ni audi parkirati) i ljubavi prema vlasti, između patriotske svijesti i nedostatka sistemskih mehanizama djelovanja, između (nedostatka) sopstvene snage i važnosti podrške velikih svjetskih “igrača”.

A nedostatak domaćih sistemstkih mehanizama odbrane su kreirali upravo veliki svjetski “igrači” čijoj se podršci brobosanske snage nadaju i čiju podršku trebaju. Nije to malan belaj. I nije on od jučer. Haški profil ratnih zločinaca je dizajniran poodavno. Taj zločinački profil je samo prvi puta dokazivan i dokazan u Hagu, u periodu od nepunih 30 godina, od 1993. godine do danas. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nisu osnovale žrtve, niti oni koji su napadnuti. Tužioce i sudije nisu predlagale žrtve niti napadnuta država Republika Bosna i Hercegovina. No ni takve ne priznaju sljedbenici onih koji su kreirali profil ratnih zločinaca. Iako sve presude koje su donesene nisu adekvatna kazna za zločin niti adekvatna pravda za žrtve. Nema adekvatne kazne niti pravde za osmišljeni, svjesno planirani, projektovani udruženi zločinački poduhvat nad Bosnom i Hercegovinom najavljen u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine od strane Radovana Karadžića da će Bosna i Hercegovina ući u pakao a Muslimanski narod možda u nestanak. Niti za taj isti projekat o kome piše u svojoj knjizi Dr. Ivo Komšić pod nazivom “Haški profil Franje Tuđmana.” Nema kazne, i nema pravde u tim presudama.

I pitanje je ako toga nema, šta to u njima ima? U tim presudama ima neko svjetlo, neka poruka da svijet u kome živimo nije pao u potpuno tamu, da postoji nada za preživjele da im se slično ne ponovi, i da postoji nada za one koji zbog ratne propagande nisu mogli znati šta je istina, šta se stvarno događalo u Bosni i Hercegovini, da to konačno saznaju. Posebno oni čije vlade su projektovale i upravljale udruženim zločinačkim poduhvatima. I oni u čijoj blizini su iskopavane masovne grobnice i u njih radnim mašinama ubacivane i zatrpavane pobijene osobe, pa nakon nekog vremena otkopavane i posmrtni ostaci prebacivani u druge sredine te ponovo iskopavane masovne grobnice i u njih radnim mašinama ubacivani i zatrpavani posmrtni ostaci pobijenih osoba. Pobijenih muškaraca, žena i djece.

Ako neko vjeruje onome šta priča Milorad Dodik, njegovi partneri i sponzori a ne vjeruje tonama dokumenata, audio i video zapisa prikupljenih kao dokazni materijal u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju onda ga ne interesuje istina šta se zaista dogodilo. A koga ne interesuje istina taj može biti stotinu puta zaveden na krivi put, na stazu nasilja i zločina, misleći pri tome da je čak u redu to što radi. Da postoji opravdan razlog koji mu je neko saopćio. Jer takvima dokazi ne trebaju. Njih istina ne interesuje. Njima je dovoljna priča, mit, izmišljena potencijalna opasnost koja se nikada prije nije dogodila ali eto mogla bi se dogoditi ako oni to ne spriječe, makar i najvećim zločinima uključujući genocid. I upravo svjedočimo takvom stanju svijesti. Istina je i da postoje glasovi razuma ali nemaju snagu. Snagu demonstriraju oni koji veličaju haški profil ratnih zločinaca.

Stoga bi probosanski lideri i rukovodstva na svim nivoima trebali odmah prestati da djeluju zbunjeno. Treba da zaborave na borbu za vlast jer ako bude države biće i vlasti. Ne važi obrnuto. Sav svoj kapacitet treba da stave u funkciju odbrane Bosne i Hercegovine. I to ne kratkoročno dok neko Dodika smiri ili ne smiri, nego dugoročno. Sve dok Bosna i Hercegovina ne postane sigurno mjesto za život, bez obzira na ime i prezime, i sve dok se ne uspostavi zajednički smjer izgradnje profesionalnih depolitiziranih institucija. Na tom putu treba uključiti svo znanje i iskustvo koje se može naći u Bosni i Hercegovini, kao i širom svijeta gdje danas žive mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine a među njima ima sjajnih stručanjaka iz različitih područja.

Potrebno je kreirati novi, potpuno novi, zajednički model djelovanja probosanskih snaga koji neće biti zbir ili susret različitih probosanskih stranaka, nego koji će biti postavljen tako da traži odgovor KAKO odbraniti Bosnu i Hercegovinu od velikodržavnih porjekata njenih susjeda, i KAKO obnoviti snagu bh institucija i obnoviti bh društvo. U taj model mogu i trebaju biti uključeni svi koji Bosnu i Hercegovinu vide kao svoju domovinu. Od borbe za vlast čovjek se može i treba umoriti ali se ne smije umoriti od borbe za domovinu, za sopstvenu državu. Ta časna borba ne smije prestati. Ne da bi imali gdje svoj mercedes parkirati, nego da bi porodice koje su preživjele genocid, zločine, silovanja, logore i progone mogle mirno zaspati. Neka niko ne zaspi a da ne pomisli na to.

Fuad Šišić
Raduša 544
7460 Tešanj