Kod života

Jedan od velikih očaja koji može zavladati u društvu
je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno.

nn

Osobne vrijednosti proizilaze iz sposobnosti pojedinca da prosuđuje između ispravnog i pogrešnog. One čine jedan od ključnih faktora koji utiče na ponašanje određene osobe. Odluke se donose i na temelju osobnih vrijednosti. Ako je nečija osobna vrijednost poštenje onda je varanje pogrešno ili loše. Ako neko drugi nema poštenje kao vrijednost nego je na prvom mjestu uspjeh (npr. dobar rezultat u nečemu ili karijera, funkcija) onda je za tu osobu varanje prihvatljivo ako je u funkciji takvog uspjeha. Iako su etika i moral slični, neki ih poistovjećuju – postoji distinkcija. Dok se moral bavi time da se pojedinci osjećaju “dobro” ili “loše“, etika određuje koja su ponašanja “ispravna” ili “pogrešna“. Etika više određuje kakva su praktična ponašanja dopuštena, dok moral više odražava osobne namjere.

Stoga je pitanje organizacijske kulture direktno vezana za promociju etičkog koda kao poželjnog ponašanja i potrebu da se rukovodstvo i uposleni potrude kako bi svoje namjere uskladili sa poželjnim ponašanjem. To je pojedinačni unutrašnji napor. On se neće tek tako dogoditi. Pogotovo se neće dogoditi samo time što je neko donio službeni dokument pod nazivom etički kodeks ili kod i odložio ga u arhivu. Neće se dogoditi ni ako je isti objavljen na oglasnim pločama ili istaknutim porukama. Neophodno je susretanje sa motivatorima: sa primjerima dobrih praksi lidera, sa isticanjem poželjnih ponašanja, nagrađivanjem kao i sankcionisanjem nepoželjnih ponašanja. Ako ne postoji etički kodeks iz koga se ne vide poželjna ponašanja onda ga treba upotpuniti. Ako se nakon toga lideri ponašaju suprotno proklamovanom poželjnom ponašanju onda ga oni prvi kompromituju i šire primjer loše prakse. Službeni autoriteti trebaju osobnim primjerom da promovišu usklađenost sa etičkim kodeksom.

Neko ko cijeni prijateljstvo neće nikada učiniti nažao prijatelju. Ako to ne bude uzvraćeno znači da druga osoba, prijatelj prijatelja nema isti vrijednosni kriterij. Druga osoba daje prednost prijateljstvu nad osobnom karijerom. Postoji moralna dilema prvog prijatelja da li da mijenja svoj vrijednosni kriterij? Ali osobne vrijednosti ne ovise o ponašanju drugih. Ne bi trebalo mijenjati osobnu vrijednost zbog toga. Jer ako je prijateljstvo vrijednost, moral kaže da je pomaganje prijetalju dobra a ne loša stvar. Dilema ostaje da li nekome čija je osobna vrijednost prijateljstvo može biti prijatelj čija je osobna vrijednost karijera? Ako ne može, onda ko će biti prijatelj nekom čija je vrijednost karijera? Neko drugi kome je karijera isto tako osobna vrijednost? Nekako to nije logično. Prije bi se moglo kazati da su te dvije osobe konkurenti, čak protivnici, ne daj Bože – neprijatelji! Ili se odnosi počinju održavati na skrivenim ponašanjima, dvostrukim standardima, taktičkim nadmudrivanjima? Ali to ne znači da te dvije osobe ne mogu biti prijatelji ali izvan područja karijere, u nekom drugom području, kontekstu. I oni će to biti (i ako se ne mogu kretati uvijek zajedno ka zajedničkoj koristi) ako ne prijeđu granicu štete u međusobnim odnosima u području gdje ne mogu funkcionisati kao prijatelji.

No ako razmotrimo situaciju u kojoj prvi prijatelj pomaže drugom prijatelju da pobjedi. U prilici je npr., dok broji glasove za nekoga da kaže kako je njegov prijatelj dobio glas iako nije. On pomaže prijatelju tako što laže. On koristi prijatelju i to bi trebalo biti ok. Ali laž nije vrijednost. Može li biti moralno ono što je u temelju pogrešno? Kakav je to prijatelj koji pomaže prijatelju tako što laže (i to laže protiv kolege, protiv člana iste organizacije, laže kupcu, laže, rukovodiocu, laže u korist prijatelja a na opću štetu…). Ili uz to što laže još i krade? Krade od radnika, firme, kolege, društva,…?

Sve ukazuje da su osobne vrijednosti u svakodnevnom životu, svakodnevnom ponašanju u svim segmentima života, veoma važne i da ih se ne može taktički ignorisati a očekivati ispravnu organizacijsku kulturu. Transparentnost poželjnog etičkog kodeksa i njegova stalna komunikacija, isticanje pozitivnih primjera, nagrađivanje istih i snakcionisanje nepoželjnih primjera donosi promjenu u ponašanju. Sve kratkoročne koristi zbog kojih se “žrtvuje” transparentnost, konzistentnost, istrajnost na tom putu su beznačajne, uzaludne i potpuno besmislene za organizaciju, sredinu i društvo u cjelini.