“Ne zamjeram kritici
čak ni kada se zbog oštrine za neko vrijeme rastaje sa stvarnošću.”.
Winston Churchill
Prijatelj mi prije par dana kaže: Mi smo sami sebi problem. Samo vidimo ono što je loše i o tome pričamo. Nećemo da vidimo da ima i dobrih stvari. Komentarišem i ja: ima svega. I među onima koji gledaju i pričaju, i među onima koje gledaju i o kojima pričaju, kao i među onima koji niti gledaju niti pričaju. Nema jednostavnog odgovora, a nema ni ozbiljne analize prijeđenog puta kako bi se pravi odgovor pokušao naći. Bilo je to prije podne.
Poslije podne, drugi prijatelj, koga nisam duže vremena vidio, pita: Šta nam ovo naši uradiše? Dovedoše nas u ćorsokak! Zar nismo mogli sada mi biti na konju? Drugom prijatelju odgovorim na pitanje: nije jednostavno, veoma je kompleksno. Nije sada ni važno jesmo li nešto mogli ili nismo, pitanje je šta ćemo i šta možemo sada i ubuduće uraditi? Time priča završava.
Kritiku najčešće definišu kao sposobnost prosuđivanja i ocjenjivanja bilo koje pojave. Kritika bi trebala da sadržava uglavnom prednosti i nedostatke. Davanje mišljenja podrazumjeva poznavanje teme o kojoj se govori ili piše. U užem smislu kritika ili kritiziranje je negativno izražavanje, koje bi trebalo sadržavati i prijedlog za poboljšanje.
Već je dug period u kome je kritika postala uzaludna, pomalo besmislena. Kritikuje svako. Ne baš svako, ima nezainteresovanih ali kritikuje i onaj ko zna o čemu priča, i onaj ko ne zna dovoljno o onome što kritikuje. Ima onih koji vide samo loše stvari, dižu ih na potenciju, a ništa dobro ne ističu, niti bilo šta korisno predlažu. Međusobna konkurentnost medija je nastala zbog njihove brojnosti i utrci za što većom čitanosti a ne na bazi pozitivnog društvenog uticaja. Tako su loše vijesti zauzele dominantan prostor.
S druge strane, oni na koje se kritike odnose (dominantno javne institucije, javne službe, javni i stranački funkcioneri), kao po definiciji odbrambene reakcije, zauzeli su suprotnu stranu. Oni ne pokazuju nikakvu razliku u vezi s tim od koga kritika dolazi. Sasvim je svejedno ako dolazi od nekog sa kompetencijama, dobronamjernog i sopstvenih redova ili dolazila od nekog koji baš i ne zna o čemu govori, ne pokazuje želju da se uključi i ponaša se prilično protivnički. Njima jednostavno nikakva kritika nije prihvatljiva. Oni nastoje iznijeti samo ono što misle da je pozitivno, „hvatajući“ „svoje“ i „tuđe“ rezultate i postignuća kako bi o sebi kreirali sliku bolju nego što ona stvarno jeste. Čak i onda kada bi ta slika bila prihvatljiva bez toga.
Tako se kreirala crno-bijela slika i antagonizam (više crna nego bijela, na žalost). A crno-bijela slika nema uticaja na spoznaju (jer je spoznaja veoma jednostavna, crno je ili je bijelo, tačka), nema uticaja na izgradnju svijesti, na kvalitativan prolazak organizacije, zajednice ili društva kroz vrijeme. Naporotiv, taj prolazak donosi samo veći antagonizam, donosi više navijačkih strasti, pristrasnosti, eliminaciju razumnog dijaloga.
Veliki broj navijača ima svoje motive koje ne kazuju. Da ih se naslutiti. Neki imaju osobni interes da jednog hvale a drugog napadaju. Drugi imaju osobne simpatije ili animozitete koji su im dovoljni da tako postupaju. Treći imaju neka osobna uvjerenja, pa i iskustva, i po tome postupaju. Čovjek često nesvjesno ostane na onoj strani na kojoj ne bi bio, ako biste ga pitali koju stranu bi volio zauzeti. Jer strane se ne zauzimaju po ljudima nego po onome što je ispravno. Mišljenja o svemu tome su značajno različita. A javno mnijenje bi trebalo biti poput zajedničke livade koja donosi korist. Trebalo bi na nju unositi ono što s nje može donijeti korist, a ne štetu.
Ljudi su stvoreni slobodne volje i takvi žive do svoje smrti. Ne može čovjek čovjeku tu sloboda oduzeti. Sve što može je ostvariti neki pozitivan uticaj da se ona kultiviše, da se uljudi, da se kultura komunikacije i života podigne na veći stepen ljudske zrelosti. Lakše je voljeti lidere nego zakone, davno je neko rekao. Ali je isto tako lakše napadati lidere nego porpavljati zakone. Vidi se to na svakom koraku. Takav pristup izgleda daje krila liderima da budu pristrasni, da svoju volju stave iznad zakona, iznad zajedničkih pravila, da improvizuju do te mjere koja postane teško podnošljiva velikom broju ljudi. To vodi dezintegraciji odnosa tako da i najvažnija pitanja ostaju bez zajedničke podrške kao zajednički prioritet. Od iznimne važnosti je da se manje govori o krivnji a više o odgovornosti, manje o greškama a više o otklanjanju uzroka grešaka, manje o personalnostima a više o osposobljavanju, razvoju nasljednika i podršci talentima, manje o reaktivnom djelovanju a više o planskom fokusiranju energije i resursa na ono što treba raditi, na usaglašene prioritete.
Fuad Šišić