Biće bolje, ako Bog da

„Ne mogu reći hoće li stvari biti bolje ako se promijene
no što mogu reći je da se moraju promijeniti ako želimo da postanu bolje.“
Georg C. Lichtenberg

Mnogo je umnih ljudi razumijevalo nužnost promjene kao kritičnom faktoru napretka, stalnih poboljšanja, vodstva ali i usklađivanja sa onima koji u nečemu imaju prednost. U društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine postoji nužna potreba za nužnom promjenom. Ovo dvostruko naglašavanje riječi nužnost, koju prate riječi potreba i promjena, nije potrebno posebno obrazlagati. Ipak, ne misle svi tako, ili u najmanju ruku ne misle svi da istu sliku treba mijenjati. Neki bi mijenjali one koji ruše Bosnu i Hercegovinu, drugi bi mijenjali one koji ne daju tu istu Bosnu i Hercegovinu, treći bi mijenjali i jedne, i druge, četvrti ne bi ni jedne, ni druge,… Slično je raspoloženje i na drugim pitanjima i segmentima života. Na primjer, neki bi mijenjali auto, drugi načelnika, treći predsjednika, četvrti sve prethodno ili ne bi nikoga. Neće nikada svi isto misliti, to je tako uvijek bilo, i tako će ostati. Razlika u mišljenjima dolazi iz različite perspektive, motiva, osobnih vrijednosti, osobnog znanja i iskustva. Stvarnost se zbog toga neće promijeniti.

Personalne promjene ili ŠTA/KO promjene (posebno kod mnogoljudnijih organizacija) su neophodne i poželjne kao kontinuitet zajedničkog putovanja, kao prednost usklađivanja u najboljem interesu organizacije, zajednice, društva a ne u primarno osobnom interesu. Ako personalne promjene postanu tema nužnosti i “lomljave kopalja“ onda je to dobar znak da se kasni sa promjenama (i sa personalnim). No prije toga treba znati gdje se organizacija, zajednica, društvo nalazi sada – u trenutku kada se govori o potrebi za promjenom? To što je neko pretjerao sa osobnim vezivanjem za jednu funkciju ili forsira da tu ostane jeste zajednički problem, ali nije primarni. Ukloniti nekoga i izabrati/imenovati nekoga drugoga je proceduralna stvar ili stvar nečije volje. Za promjenu je volja potrebna ali nije dovoljna.

Stoga bih ovdje istakao trostruku nužnost (u odnosu na dvostruku sa početka ovog teksta) u pogledu individualne svijesti i odgovornosti spram organizacije, zajednice, društva – spram onoga što je zajedničko. Nije ostalo mnogo prostora za eksperimente, improvizaciju i ad hoc akcije niti za reaktivnu dnevno-političku borbu ili personalno nadmetanje i međusobnu konkurentnost. Bolje kazano, sve je potrošeno. Sve devijacije, duhovne bolesti srca i negativne sklonosti duše su demonstrirane u zajedničkim i drugim poslovima. Treba biti pravi majstor, u negativnom smislu, pa pronaći nešto novo na isti način ili biti ahmak pa ne vidjeti da je takav pristup pogrešan. Nerealno je očekivati bolje a svako bi da ostane onakav kakav je (a neki bi da ostanu i na poziciji na kojoj su). Pri tome, ne treba biti nezadovoljan sa onim što se do sada postiglo. Nezadovoljstvo kreira nezahvalnost a to je pogrešno.

Nezadovoljstvo, samo po sebi, ma koliko veliko bilo neće promijeniti stanje na bolje. (Sa)znanje o tome gdje se stvarno organizacija, zajednica, društvo nalazi, gdje bi mogli i trebali biti je prava korist. U tom smjeru treba ulagati napore i koristiti resurse, uključujući i personalna rješenja.

Stoga želja za promjenom biti veća od osobne ambicije i proste osobne podrške nekome koga se preferira. Želja za promjenom pogotovo treba biti veća i jača od nečije ambicije da ništa ne mijenja. Promjena treba uključiti znanje utemeljeno na podacima i pouzdanim informacijama o tome kako smo došli tu gdje jesmo, do neke tačke čije koordinate nisu dovoljno dobre ili čije koordinate mogu pouzdano biti bolje. I treba uključiti jasne ciljeve koje promjena treba u razumnom ali omeđenom vremenu isporučiti. I treba uključiti znanje o tome kako to, s kim i čime uraditi. I sve to treba fer, jasno i razumno komunicirano tokom cijelog perioda a ne samo u periodu personalnih promjena. To je onda nešto što može dati nadu i napraviti razliku. To je ujedno i nešto što obavezuje, uozbiljuje sve sudionike, stavlja fokus na ciljeve, proces i napore a ne na personalna neslaganja i međusobnu konkurentnost u kojoj se gubi neophodno potrebna energija za promjene. A gube se i ljudi jer se ovako dokazuje samo da niko ne valja, što je samo po sebi – pogrešno.