Restoran Zvečaj na Kiseljaku

Jesen 1978. godine, jutro je, i jedna obicna suncana nedjelja. Restoran renomiranog ugostiteljskog preduzeca Zvečaj Tešanj na Kiseljaku je vec uveliko otvorio svoja vrata. Sve je spremno za prijem uobicajenih dnevnih izletnika. Neki ce doci svojim autima, škodama, fićama, ladama… a neki bogami i dosetati do Kiseljaka. Zdrav zivot je onda itekako bio u modi. Oprema u basti restorana je uobicajena za ono vrijeme. Cetvrtasti limeni bijeli stolovi, karirani stolnjaci, pletene plasticne stolice, limene pepeljare (zute ili plave), pod nogama bijeli dekorativni pijesak. Kuharica na uglu pored restorana upravo ide do pečenjare da pogleda dokle je janje doslo sa pecenjem. U vitrini restorana, odmah lijevo nakon ulaza, ispred konobara Ejuba vec se nalaze spremne ponude za taj dan. Pet-sest kuhanih jaja, par konzervi sardina, nekoliko narezaka u konzervi, secerna tabla za djecu… Gosti su stigli i zauzeli vec cetiri stola.

U prvom planu sjedi porodica sa djecom. Pred djecom su naravno izvrsni narandza sokovi proizvedeni u Bosanki Doboj, kao i male porcije cevapa. Otac pije kafu i ceka da budu gotove janjece precage, posto one budu najprve pecene. Pa kada precage stignu odlucice u kojem ce smjeru dalje. A gdje je mati? Pa otisla je u punionicu da nalije kiseljaka u flase i cim to obavi pridruzice se ostalim za stolom.

Usput ce pogledati kakav je izbor gljiva ili sumskih jagoda (ovisno o sezoni) kod covjeka koji uvijek stoji na prilazu restoranu. Tu je negdje i Marijan, zvani ‘Ko je kisno’, koji upravo reda flase pune kiseljaka na svog konjica i upravo krece u Tesanj da ih prodaje. Odmah iza ugla restorana, nesto nize od mjesta gdje se pece janje, nalazi se i punionica mineralne vode (kiseljaka) za sve one koji to zele. Ne treba ni napominjati da je to besplatno. Za to je zaduzen Hakija, koji je nekada tu a nekada nije, ali u svakom slucaju se kiseljak moze naliti po zelji. O snazi tog ondasnjeg kiseljaka dovoljno je reci da su doslovce uvijek udarale suze na oci kada se pije svjez. Treba reci da su ondasnje opcinske vlasti bile prepoznale potencijal tog mjesta i pokusavale produbiti vrelo kiseljaka, kako bi se mogao industrijski eksploatisati. Nazalost, kako se cesto desava sa prirodnim vodama, kiseljak je prilikom pretraga jednostavno pobjegao i od tada je oslabio i istice negdje drugo.

A nedjelja u restoranu se uobicajeno zavrsavala tako da u restoran popodne i pred mrak dodju gosti aksamlije, koji ce dokusuriti janje i u debelom hladu borova uzivati na svoj nacin.

Svako vrijeme ima svoje drazi. 🍒