Zlatne godine

Zlatne godine

Avgust 1983. godine. Podne je. Subota. Prekasno za matine predstavu u tešanjskom kinu, a prerano za pivo. U kafiću se vrti audio kaseta sa aktuelnim hitovima koje izvode Blondie, Queen, Duran Duran, Azra, Atomsko sklonište i Gibonni. Momci sa fotografije su bezbeli upravo ispili kafu. Nekom je naumpalo da se uslikaju. Svi su u svojim ranim dvadesetim. Uslikaće se za svoju ličnu, ali kako ispade, i za tešanjsku historiju. Bez obzira na avgustovsku vrelinu, vrata kafića su širom otvorena. Klima uređaja nema ni na spisku želja. Potpuno nepoznat pojam. Nakon fotkanja momci će odlučiti u kojem smjeru će ih ova subota odvesti. U Kerber? U park sa gitarom? Kod Klena? Na Tepe?

Fotka je nastala na prilaznom stepeništu tada trendovskog kafića Citadela, vlasnika Azema Mulalića. Azem je postavio standarde u toj oblasti u Tešnju. Citadela je napravljena po uzoru na sarajevske kafiće. Bila je prvi savremeni kafić u Tešnju. Svoja iskustva iz studentskog doba i života u Sarajevu Azem je prenio u Tešanj. Sve dok je radio, kafić Citadela je držao visok nivo. Od enterijera, mladih i zadovoljnih konobara pa do gostiju. Dočekivao je zaposlene ljude, studente, vojnike na odsustvu, srednjoškolce. Gazda je često boravio u kafiću pa su ispadi gostiju bili ravni nuli. Jedna od popularnijih narudžbi bila je votka Trojka sa tonikom. Da bi se uštedilo, nastojalo se popiti što više votke sa što manje tonika.

Mnogi tvrde da su 1980-te godine bile zlatne godine tešanjske omladine. Oproštajne večeri pri odlasku u vojsku (JNA) su bile praznici mladosti. Koliko si bio potišten zbog odlaska, toliko si bio i znatiželjan. Ideš otkrivati nešto nepoznato. Nešto o čemu samo odrasli razgovaraju. Ispraćaj, bolje reći dernek, je ponekad započinjao i dan prije. Kraj je uvijek bio isti. U Doboju na željezničkoj stanici. Za rođendan si obavezno morao častiti društvo, inače je društvo tebe častilo nadimcima, poput šuft, mufliz ili stipsa.

Na općini nije bilo mjesne zajednice koja subotom nije držala igranku. Omladinski domovi su bili centar aktivnosti. Najviše se naravno isticao Jelah sa čuvenim igrankama u Domu. Posebno je zapamćena serija nastupa grupe Time out iz Teslića. Sanja Šoštarić, Vojo, Niho i Faja su uvijek punili dvoranu. Ali i Novo Selo se nije dalo. Kod njih je redovno nastupala grupa Satelit iz Grapske. Satelit su činili Buhro Hadžić, Šazo, Amer, Hadžija i Toni. Buhro je tada imao gitaru Fender stratocaster i pojačalo Marshall. Rasturali su Nosovce sve do ponoći.

Država je rasla i razvijala se, a sa njom je stasala i njena omladina. Tešanjska privreda je ubrzano zauzimala mjesto na privrednoj mapi Evrope. U Tešnju je bio zaposlen ko god je htio raditi. Na horizontu nije bilo ni tračka nevolje. Socijalizam je bio na vrhuncu moći. Demonstrirao je svoje najbolje izdanje.

Sa samo par godina zakašnjenja Tešanj je u potpunosti prepisao sarajevski recept za razonodu mladih. U tu svrhu 1989. godine srušen je i stari Vatrogasni dom. Vatrogasci su izmješteni u novi objekat na Krndiji. Bio je to nadasve uspješan ekonomski potez općine. Po tadašnjim mjerilima, lokacija ispod same tvrđave je garantovala uspjeh. I zbilja, interes privatnih investitora je bio ogroman. Vatrogasna parcela je usitnjena, a pojedinačne čestice su za velike iznose novca prodane građanima. Izgradjeni su objekti male površine po ugledu na sarajevske kafiće. Tu je trebalo biti žarište zabave mladih općine Tešanj. Baščaršija u malom! Lokacija je čak nazvana Zanatski centar, kako bi i imenom asocirala na Baščaršiju.

Nezaobilazno ime pri pominjanju tešanjskih kafića je i Mensur Ruštić Memo. Memo je prvo otvorio kafić Mapet šou u kući kod Dževada Brke Klena na gornjoj čaršiji. Zatim je preuredio podrumsko – garažni prostor svoje roditeljske kuće. Dogradio je prednji dio i otvorio kafić RM. Po uređenju enterijera kafić RM je u stopu pratio Citadelu.

Prostor kod Klena na gornjoj čaršiji je i nakon Meminog odlaska imao svoju publiku. Memu je naslijedio Zoran Filipović (brat od Dragice Gverić). Zoran je napustio posao konobara u gradskom hotelu u Tešnju i otvorio kafić ‘9’. Ime je kafiću dao po klupskom broju svog imenjaka i prezimenjaka, ondašnjeg centarfora Crvene Zvezde, Zorana Filipovića. Zoran je kao ispomoć zapošljavao i studente. Da mu konobari ne bi pili piće na šanku, dok on služi u sali, uvijek im je dobacivao da zvižde. Zoran je upamćen jer je u Tešnju prvi distribuirao malo Nikšićko pivo (0,33 litra). Išlo je kao halva. Nakon dvije godine vođenja kafića Zoran je prešao za konobara – specijalistu u tešanjskog giganta Pobjedu. Pobjeda je imala dvije hiljade zaposlenih, raspoređenih u šest preduzeća (OOUR-a) i dvije Radne zajednice (RZ). Svakodnevno su im, zbog ugovaranja nabave ili prodaje, u posjete dolazili brojni poslovni partneri. Iz Pobjede su tražili sposobnog konobara koji će služiti piće i servirati obroke samo poslovnim partnerima i njihovim domaćinima. Rješenje su našli upravo u Zoranu.

Nakon Zorana lokal je kraće vrijeme vodio sam vlasnik prostora Dževad Brka Klen. Posljednji koji je držao kafić u tom prostoru bio je Smajil Hujdur – Smajo, sa suprugom Dževdom. Kafić je nazvao COD, po onda popularnoj pop grupi. I danas je zapamćen jedinstven cjenovnik koji je Smajo držao na zidu desno pored šanka. Cjenovnik je bio mali bijeli papir A-5 formata i imao je samo dvije stavke. Crnim flomasterom je, štampanim slovima, rukom jedno ispod drugog bilo ispisano ŽAP i BAP! Žap su naravno bila žestoka alkoholna pića, i koštala su dvije hiljade dinara. Bap su bila bezalkoholna pića i koštala su hiljadu dinara. Pivo se nikako ne može smjestiti u žap, ali Smajo je uspio!

Skoro svako veče nakon zatvaranja kafića mogle su se vidjeti iste scene. Smajo sa suprugom i prijateljima sjedi na terasi kafića, ili unutra, ovisno o vremenu. Svirali su gitaru i pjevali. Smajo se tako u sjeni Gradine podsvjesno opraštao od svog Tešnja. Iz kojeg je uskoro i otišao. Interesantno da je bilo vrlo malo alkohola u tim ponoćnim druženjima. Smajo je naporedo sa kafićem vodio još jedan prostor. Od Narodnog univerziteta Tešanj je uzeo u zakup šah salu Doma kulture. Tu je za igru iznajmljivao bilijarske stolove. Smajina specijalnost je bilo izvođenje udaraca sa štapom iza leđa.

Tešanjska mahala Tepe je takođe imala veoma posjećen kafić. Vodila ga je u porodičnoj kući Zora Hodžić. Uz podršku supruga Rame. Ramo je bio inspektor u miliciji, tako da je radno vrijeme kafića bilo dok ima gostiju. A nije bilo ni problema. Kafić je bio veoma posjećen. Omiljeno piće gazde Rame je bio štok sa kolom. Uvijek ga je konzumirao na šanku. A najviše se prodavalo pivo, kao i u drugim kafićima. Kad se 1983. godine prvi put u Tešnju pojavilo pivo u malim bocama od 0,33 litra to je bio apsolutni hit. Vladala je fama da je pivo istog proizvođača ukusnije u maloj boci, nego u standardnoj od 0,5 litara. Tako da se u kafićima prvo rasprodavalo malo pivo, pa se u neka doba prelazilo na ‘teretno’ pakovanje.

Najveća posebnost kafića Tepe su bili separei. Bila su četiri separea i svaki je imao po dvije sećije i između njih čvrsti sto. Stolovi su imali oker keramičke pločice po sebi. Separei su bili teškim tamnim paravanom odvojeni jedni od drugih, ali i od ostatka kafića. To je za mlade parove bio pravi hot spot! Muzika je naravno uvijek bila glasna. Kompletna atmosfera je parovima u separeu pružala neslućene mogućnosti. Konobari su naravno znali svoj posao. Odmah na početku brzo donesu šta se naručilo i ne smetaju dok ih se opet glasno ne pozove. Takođe su nove goste upozoravali koji separei su zauzeti. A ponekad su znali i reći da bakšiš nije grad u Turskoj.

Almir Brka Čupo je u vlastitom objektu kod Kovačnica držao kafić Kerber. Ime je odabrano jer je Almir u to doba svojom osebujnom kosom i kompletnim stajlingom podsjećao na pjevača rok grupe Kerber. Kerber se sastojao od prizemlja i sprata, poput sarajevskog kafića Đerdan. Šank se nalazio odmah u prizemlju desno. Almir je imao velikog smisla za taj posao. Uprkos skučenom prostoru Kerber je dobro radio i imao redovne mušterije. Unutrašnjost Kerbera je bila filigranski urađena u drvetu i lamperiji. Sećije su planski urađene veoma visoke, da se ograniči vidljivost muzevirima. Bile su atraktivno presvučene crvenom kožom. Na malim pendžerima su bili izvedeni stilizovani orijentalni mušepci. Na sprat se penjalo uz uske basamake. Poput starih bosanskih kafana, na spratu je bilo zagušljivo do nepodnošljivosti. Od duhanskog dima se nije moglo vidjeti ko dolazi sa basamaka. Čak ni ko sjedi za stolom na drugom kraju prostorije.

Mesud Ajanović Mesko je u ulici Braće Pobrić otvorio kafić Galija. Kafić Galija je imao najbolju muziku u gradu. Kasnije je Mesko Galiju preselio u vlastiti prostor u istoj ulici. Upravo u tom prostoru se danas nalazi kafić Adela.

U kući Huse Hodžića na gornjoj čaršiji je radio kafić Mina Haus. I njega je držao Azem Mulalić. Kad se Azem povukao, jedno vrijeme kafić je vodio Salih Fejzić. Posljednji koji je držao taj kafić je Jasmin Grebić Gizep. Jasmin je predio ime kafiću u Amina Haus, po imenu svoje kćerke.

Muzika u svim kafićima je bila puštana sa kasetofona. Gazde kafića su od ljudi koji su kupovali gramofonske ploče naručivali da im na kasete snime kompilaciju pjesama po njihovom ukusu. Jedan od glavnih snimatelja kaseta sa gramofona u čaršiji je bio Senad Terzić Ciki. Kvalitet kafića se ocjenjivao i po muzici koja se u njemu puštala. I u Sarajevu su naravno dominirali kasetofoni. Osim u kafiću Rock, gdje je di džej Hamo svako veče pravio šou sa svojim gramofonom. I u svim kafićima u Tešnju išla je muzika sa kasetofona. Jedino je u kafiću Tepe par godina subotom uveče puštana muzika sa gramofona. Gramofon i ploče je donosio Midhat Brkić Ciko. Gazdarica Zora je imala osjećaj za posao. Puštati muziku sa gramofona u vrijeme najveće posjete bio je pun pogodak. Redovni gosti svih kafića su napamet znali muzički repertoar sa kaseta. Znali su tačno koja pjesma ide nakon prethodne. To je inače bio fenomen. Godinama si recimo nakon što na radiju čuješ neku pjesmu, očekivao da slijedeća pjesma na radiju bude ona koja je išla nakon nje na kaseti u kafiću.

Očito je Tešanj 1980-tih bio veoma privlačno mjesto za mlade. Na sve strane su bili kafići. U Domu kulture srijedom i subotom su održavane veoma posjećene disko večeri. U gradskom hotelu svake večeri je bila živa muzika. To je značilo da je hotelski orkestar svako veče svirao do ponoći (osim slobodnog ponedjeljka). Srijedom je u hotelu bio rezervisan termin za igranku za mlade. Kvalitetan omladinski program na Radio Tešnju je doprinosio ukupnoj atmosferi dobrih dešavanja. Sjedilo se i sviralo i u parku ispred zgrade općine. U parku se najčešće sjedilo vikendom popodne ili uveče. Na samoj obali rijeke, preko puta hotela. Milicija je veoma rijetko prekidala te improvizovane svirke u parku. Mada se nije ni pretjerivalo. Najviše par sati svirke i poluglasnog pjevanja, uz poneko pivo.

Kino predstave u Domu kulture su bile ujutro u 10 sati (matine predstava) i naveče u 18 i 20 sati. U kafani Lovac, kod tetke Nisve, svako veče je bila tombola. Naveče su po gradu na sve strane kružile brojne grupice mladih ili parovi. Za jedno veče se ulazilo na najmanje tri – četiri mjesta. Ponekad samo da se zaviri i vidi ima li ko od tvoje raje.

Posljednja tačka u tom noćnom kruženju je naravno bila gradski hotel. Naći parking naveče pred hotelom bilo je jednako dobitku na tomboli prekoputa kod tetke Nisve. Hotel je jedini zvanično radio do 24 sata i uvijek je sve do fajronta bio pun.

Nesumnjivo, omladina se zabavljala i disala punim plućima, možda i najbolje u historiji grada. Bilo je para, a bilo je i posla. Vjetrovi pozitivnih promjena su puhali čaršijom. Nažalost, ne zadugo. Prosperitet je prekinut kataklizmom 1990-tih.

Od Zanatskog centra na mjestu Vatrogasnog doma je ostalo samo ime. Mali lokali se nisu stigli ni uhodati, a kamoli vratiti uloženo. U današnjem vaktu mali poslovni prostori više nisu ‘in’. Trendovi su se promijenili. Polovina tih skupo plaćenih prostora danas jedva opstaje a polovina je prazna.

Prazna je i pod katancem i ‘Prokleta avlija’, koju su tako prozvali njeni gosti dok je radila. Nasljednica bašte ispred Vatrogasnog doma. Bajkovito mjesto koje se uz malo truda i mašte može pretvoriti u atraktivnu lokaciju. Nevelika je i okružena malim poslovnim prostorima, ali pogled iz nje je fascinantan! Oni koji sjede unutar bašte mogu vidjeti samo Gradinu, Sahat kulu i nebo! A kud ćeš više? Sa tako savršenim pogledom i malom fontanom koja žubori pored tebe, lako se vinuti u minula vremena.

Na fotografiji u gornjem redu prvi slijeva je Adil Panjalić Bibac. Do njega je muzičar Cana iz Bosanskog Broda. Cana je bio gitarista i pjevač u orkestru Kenana Tarabara. Zatim Nedim Merzić Neko, odlični gitarista u grupi Manis. Sasvim desno je Sead Mulabdić, rođak od gazde Azema i konobar u prvoj smjeni te subote. U donjem redu prvi slijeva je Himzo Ljevaković Dženaza a do njega je Zlatan Ćehić. Zatim Enes Halilović Mucika, koji je tih godina svirao bubnjeve u orkestru Kenana Tarabara. Orkestar Kenana Tarabara je tad bio iznimno popularan. Čak nekoliko godina su držali gažu u hotelu u Tešnju. Pjevačica u orkestru je bila Dragica iz Teslića. Lijepa i atraktivna, ali i odličan vokal. Izvodila je u originalu tadašnje ‘kraljice’, Šemsu, Draganu i Vesnu. Uz nju je odlično pjevao i Cana. Da bi se tih godina naveče dobilo mjesto na njihovom nastupu u hotelu, moralo se doći najkasnije do 18 sati i rezervisati sto. Divna paralela sa današnjim stanjem hotela u Tešnju! Do Enesa Mucike je Mirsad Vukalić Mićo, samozatajni i odlični gitarista i pjevač grupe Manis. I sasvim desno je Ibro Kahrimanović Mitija.

Posebnu zahvalnost u donošenju ove priče dugujem Zlatanu Ćehiću i Edinu Dini Ljevakoviću. Momci hvala, idemo dalje do medalje!