Glasati ili ne glasati!?

Glasati znači opunomoćiti nekoga da vas zastupa u narednom mandatu.
Za sve što čini sa te pozicije, dijelite nagradu ili grijeh.
Muamer Zukorlić

Glasati ili ne glasati – pitanje je sada!? Glasati, glasači, glasački listići, nadglasati, preglasati, izglasati. Jedna osoba koja glasa ne može nikoga izglasati, kao što ne može ni nadglasati, niti preglasati. Pogotovo to ne može osoba koja ne glasa. Ima onih koji uvijek izlaze na izbore, i uvijek glasaju protiv. Ima onih koji nikada ne izlaze na izbore, ne glasaju ni „za“, ni „protiv“. Ima onih koji uvijek izlaze na izbore i stalno glasaju za jedne te iste. Ima onih koji kradu na izborima, pogotovo nakon zatvaranja biračkih mjesta. Ima onih koji se razmeću sa javnim sredstvima da bi dobili podršku na izborima. Ima onih koji se razmeću u kampanji dekorom, zabavom, samohvalom i obećanjima. Ima onih koji se razmeću samo optužbama. Ima onih koji bi najviše volili da nema niko drugi kandidat osim njih samih ili njega (nje) samog (same). Ima i onih koji sudjeluju u najboljoj namjeri, ne treba takve podcjeniti i obeshrabriti. Ima mnogo, mnogo različitih pristupa, pojedinačnih i grupnih. Ali posljedice su zajedničke. Posljedice se odnose na sve.

Stoga se postavlja dilema između: zašto bi uopće glasali u takvom stanju i postojanja društvene potrebe da glasati treba. Mnogo je razloga zbog čega glasati treba. Prvo, to je ustavna kategorija. Bosna i Hercegovina je po svom društveno-političkom uređenju parlamentarna demokratija. Nema kazne ako se ne izađe na izbore (pa se ne može kazati da se na izbore mora izaći), ali postoji pojedinačna odgovornost svakog ko se nalazi na biračkom spisku (a živ je i zdrav) da preuzme sopstvenu odgovornost, donese odluku, uloži malo truda i vremena, te glasa. Čak i ako mu niko od stranaka i kandidata ne odgovara, trebao bi izaći i odabrati onog ko mu djeluje malo bolje rješenje od svih drugih. Time bi dao doprinos, realizovao sopstvenu odgovornost i ko zna – možda upravo to bude presudno za nečiju podršku. Možda upravo tim glasanjem izbjegne, po sopstvenom mišljenju, gore izbore. Možda mu njegov glas ukradu, sakriju, pretvore u nešto drugo ali ipak ostaje činjenica da je birač – pojedinac svoju odgovornost ispunio.

Dakle, ne bi trebalo postavljati dilemu: glasati ili ne glasati, nego za koga glasati. Jer vlast će postojati kao što je uvijek postojala. Anarhija je gora od loše vlasti. Ljudi bi toga trebali biti svjesni. Zbog sebe, svoje djece, svog integriteta. Mene su neki direktno pitali za savjet, za naziv, za ime – odgovarao sam. Neki su i dalje imali dilemu pa sam ih savjetovao da pokušaju usniti za koga je najbolje da glasaju. Ako im ništa i niko na san ne dođe, onda neka sami dodatno razmisle i odluče. Neće svijet propasti. A narod je izdržao i gore od demokratije, neko će preživjeti. Ko preživi – pričaće.

A ko hoće da svojim glasom utiče na to kako mu je i kako će mu biti, glasanje je dva dana u četiri godine. Po jedan dan svake dvije godine. Jedan dan za lokalnu vlast, a jedan dan za sve druge nivoe vlasti. A vlasti ima puno, i previše. No nema glasanja da je bude manje. O tome nema glasanja. Tako je skrojeno u Vašingtonu, pa u Dejtonu.
Mi možemo da se svađamo ili da sarađujemo, možemo da gradimo timove koje će raditi zajedno najbolje što mogu ili možemo se pojedinačno nadmetati osobnim viškom ambicija u zajedničkim poslovima. Možemo natjerati izabrane predstavnike da preuzmu odgovornost, utvrde prioritete i rade u zajedničkom interesu, ili možemo tražiti samo za svoj sokak, svoju ulicu i samo emotivno navijati za svoje. Ovo je do nas.
Ljudi su slobodni i imaju svoje izbore, hvala Bogu. To je strateška prednost. Niko ne treba svoju slobodu žrtvovati ali treba biti svjestan osobne odgovornosti za tu blagodat. I pred Bogom, i pred ljudima. Sloboda je veliki poklon koji je dat ljudima, ali nije besplatan. I za one koji biraju, i za one koji su birani, i za one koji će biti izabrani. Sretno svima.