TESANJ.NET stranica grada
Društva ne propadaju kada imaju loše političare,
nego kada institucije prestanu biti važnije od političkih sukoba.
Kada se ne upravlja procesima, kada postoji nedovoljna osposobljenost i kada se rukovodstvo ne snalazi najbolje, ipak se odnekle mora krenuti. U takvim okolnostima prirodno se nameće pitanje: šta je suštinski problem?
Problem je nedostatak funkcionalnih javnih institucija. Prije svega onih na državnom nivou, zatim entitetskih, kantonalnih i lokalnih. Naravno, nisu svi nivoi vlasti jednako nefunkcionalni niti su svi problemi iste prirode. Postoje značajne razlike. Ipak, činjenica je da kvalitet života građana u najvećoj mjeri zavisi od funkcionalnosti institucija koje ih okružuju i usluga koje svakodnevno koriste. Život se odvija u lokalnoj zajednici i zato su javne usluge i administracija na tom nivou primarno važne. Istovremeno, neupitna je važnost državnog okvira, centralnih institucija vlasti te horizontalne, vertikalne i unakrsne saradnje svih nivoa sistema. Bez toga nema ni dugoročne stabilnosti ni ozbiljnog razvoja. Međutim, suštinski problem Bosne i Hercegovine jeste činjenica da ne postoji dovoljno političke volje za izgradnju funkcionalnih institucija koje bi jačale državu i društvo u cjelini. Tu se otvara ključno pitanje: zašto bi uopće nedostajala politička volja za tako nešto?
Po svojoj osnovnoj definiciji, funkcionisanje svakog društva u višestranačkim parlamentarnim demokratijama počiva na donošenju zakona i podizanju funkcionalnosti javnih institucija u korist građana, njihove sigurnosti i njihove dobrobiti. Građani izlaze na izbore i biraju predstavnike kako bi upravo na tome radili. Predstavnici vlasti ne biraju se da bi rušili institucije koje služe građanima. No kada se to ipak događa, tada to više nije pitanje političkog stava niti legitimne političke razlike. Tada to postaje pitanje za policijske, tužilačke i pravosudne institucije države. Bez obzira na motive onih koji takvo djelovanje provode. Ti motivi mogu dolaziti iz prošlosti, iz vanjskih uticaja, iz ideoloških uvjerenja ili iz ličnih interesa povezanih s korupcijom i zloupotrebama. U suštini, to nije presudno. Takvi procesi ne mogu se dugoročno rješavati političkim prepucavanjima niti isključivo izbornim ciklusima. Oni se mogu rješavati samo mehanizmima pravne države.
Postavlja se zato drugo pitanje: zašto se u Bosni i Hercegovini iste stvari ponavljaju više od trideset godina? Možda je opravdano iz te računice izostaviti prvih deset godina nakon rata, jer je tada odnos snaga i međunarodni faktor direktno oblikovao političke procese. Međutim, nakon zaustavljanja sukoba i prihvatanja dejtonskog ustavnog okvira, koji su kreirale i garantovale velike sile – Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i druge – logično je bilo očekivati postepeno jačanje funkcionalnosti države. Dogodilo se suprotno.
Bosanskohercegovački ustavni model pokazao se potpuno ovisnim o političkoj volji aktera koji učestvuju u vlasti. Formalni garant te funkcionalnosti, kroz mandat Visokog predstavnika i međunarodne zajednice, već dugo ne djeluje dosljedno niti strateški. Posljednjih dvadeset godina taj mehanizam uglavnom funkcioniše parcijalno, povremeno i često neprincipijelno. Zato nije iznenađenje što se institucionalna spirala nastavlja. Nije iznenađenje ni to što takvu spiralu hrane politički akteri koji otvoreno ili prikriveno osporavaju institucije Bosne i Hercegovine. SNSD i HDZ u tome jesu najvidljiviji primjeri, ali nisu jedini. Mnogo više zabrinjava činjenica da se u istoj spirali nalaze i oni politički subjekti koji, realno, nemaju alternativu izgradnji funkcionalne Bosne i Hercegovine.
Umjesto zajedničkog rada na jačanju institucija, javni prostor pretvoren je u neprekidnu proizvodnju međusobnih optužbi, ličnih sukoba, političkih uvreda i svakodnevnog širenja nepovjerenja. U toj spirali smjenjuju se imena: Nermin, Elmedin, Sabina, Željko, Bakir… a lista iz godine u godinu postaje sve duža. U međuvremenu, institucije slabe, društvo stagnira, a građani postaju umorni od beskrajnog političkog konflikta koji ne proizvodi rješenja. Da bi se ta negativna spirala zaustavila, potrebno je prvo uraditi ono što politika danas gotovo da ne zna: stati.
Prestati neprekidno upirati prstom u druge i dokazivati ko je gori. Prestati graditi politički prostor isključivo na kritikama i sukobima. Umjesto toga, potrebno je otvoriti ozbiljno pitanje: šta konkretno možemo uraditi da institucije funkcionišu bolje? Ne savršeno. Ne idealno. Ali bolje nego danas. Jer društva ne propadaju samo zbog loših politika. Mnogo češće propadaju onda kada potpuno izgube sposobnost da zajedno grade minimum funkcionalnog institucionalnog povjerenja.
Fuad Šišić
