TESANJ.NET stranica grada
Proljeće je. Godina 1983. Treća si godina studija u Sarajevu. Subotom vodiš disko u Domu kulture, a vikendom tri emisije na Radio Tešnju. Kao stari student, sve si lijepo posložio. Danju učiš, naveče izlaziš. Lijepa šema, samo za poželjeti. Naveče u kafiću čuješ da Doboj organizuje veliki rok koncert. Dolaze slavni Leb i sol. Makedonska grupa Leb i sol, i njihov lider Vlatko Stefanovski su mamac za publiku. Promovišu “Kalabalak”, novi album koji je upravo izašao. Jedna od ikona rok muzike dolazi ti praktički na noge. Sretan si, obavezno ideš. Sutra odlaziš do urednika Radio Tešnja, Ramiza Brkića. I njemu je drago. Usput ti daje i zadatak. Ponijećeš magnetofon “Uher”, i za potrebe radija snimiti intervju sa Stefanovskim i dio koncerta. Pristaješ naravno. Kada nešto voliš ništa nije teško. Preostalih par dana do koncerta neumorno na kućnom gramofonu slušaš albume grupe Leb i sol. Da se bolje pripremiš za intervju i za koncert. U utorak popodne, sa deset kilograma teškim “Uherom” okačenim na rame, autobusom krećeš za Doboj.
Doboj je tada dominirao u regionu. Ako neku gramofonsku ploču nisi našao u Sarajevu, komotno si je mogao naći u Doboju. Nikakvo čudo da je i velika grupa poput Leb i sol odlučila doći u Doboj. Prosperitet se doslovce osjećao u zraku, i to u svim sferama života. Dobojski rokeri su se okupljali oko grupa Tok Života, Rezervni točak i Satelit. Osnovano je Udruženje likovnih umjetnika i Podružnica Udruženja književnika BiH. Kao i Pravni fakultet. Rukometaši su imali svoj čuveni Tv turnir, a nogometaši Slogu i Željezničar. Strijelci su se okupljali u klubu 4. juli, kuglaši u Vatrogasnom domu, a folkloraši u društvu “Ismet Kapetanović”. Grad je doživljavao procvat. Prvi put u svojoj historiji disao je punim plućima. Dobojski željeznički čvor bio je samo srce jugoslavenskih željeznica. Sa čak tri i po hiljade zaposlenih, bio je drugi po veličini u Jugoslaviji.
Prirodno, i broj stanovnika je stalno rastao. Sredinom 1980-ih, Doboj je već dostigao sto hiljada stanovnika. Te ljude je trebalo i zaposliti. Industrija je doživljavala neviđenu ekspanziju. Više od četrnaest hiljada radnika radilo je u dobojskim fabrikama. Bosanka, Modeks, Trudbenik, Niski napon, Enterijer, Pneumatski uređaji, Dalekovod, Hemoprodukt, Razvitak, Radnik, Dobojputevi, Rudnik krečnjaka i Rudnik Stanari su uveliko zapošljavali. Tu su bili i gradska i regionalna milicija, sudovi i banke. Zapošljavao je i Okružni zatvor Doboj, sa svojom radnom jedinicom Kamenolom Spreča.
Osnovne i srednje škole Doboja zapošljavale su čak dvije hiljade prosvjetnih radnika. U Regionalnom medicinskom centru (RMC) “23. avgust” Doboj, radilo je više od hiljadu radnika. U okviru RMC-a, dobojska Bolnica i Dom zdravlja privlačili su medicinski kadar sa svih strana Jugoslavije. Kasarna na Milkovcu i vojni magacin u Barama bili su prepuni vojnika i oficira. Svi oni su izlazili u grad i tražili zabavu. Restorani Orijent, Vidikovac, Rog, Bagrem, Madera, Plavac, Ušće i Hotel Bosna su uvijek bili puni. Dvije robne kuće, “Beograd” i “Izbor”, bile su pojam za okolne gradove. Dobrim asortimanom robe i veličinom prostora privlačili su brojne mušterije. U Doboj se iz Tešnja išlo kupovati praktički sve, a posebno odjeća, obuća, namještaj i tehnika. Nova gradska pekara Dobojka, ubrzo je postala regionalni lider u pekarstvu.
U GP Radnik, bez obzira što su sve firme plaćale unaprijed, nisu stizali napraviti traženi broj stanova. Ni izbliza. Trebalo je u besplatne stanove, pored radnika, smjestiti i silne doktore, oficire, inžinjere i druge kadrove koji su nosili grad i općinu. Brojne firme su odobravale i povoljne stambene kredite za izgradnju privatnih kuća. Visoka inflacija je stambene kredite činila savršenim poklonom za radnike. Prve rate kredita su se nešto i osjetile. A naredne rate su za koji mjesec inflacijom bivale prepolovljene, pa ubrzo svedene na beznačajan procenat vrijednosti. Mjesečna rata kredita za kuću, u drugoj polovini otplate kredita, često je bila ravna cijeni kutije cigareta.
Doboj je bilježio napredak i blagostanje na svakom koraku. Bosnaexpres je vozio širom Jugoslavije i Evrope. Dobojputevi su sa asfaltom stigli sve do Sočkovca i Kakmuža. Nikakvih tamnih oblaka nije bilo na horizontu. Socijalistička Jugoslavija je māzila i pâzila svoj Doboj. Ono što se desilo, ni u najcrnjem snu se nije moglo naslutiti. Kroz samo dvije decenije, došlo je do skoro potpune deindustrijalizacije Doboja. Do nestanka ili marginalizacije većine pomenutih subjekata i djelatnosti. Što bi reci nobelovac Bob Dylan “Times are changing”.
Tvoj autobus je tog 12. aprila stigao u Doboj. U putu te malo zbunjivala pomisao, otkud tako velika grupa da odabere baš utorak za koncert. Ali svjestan si da previše razmišljanja ubija sreću, pa vedro koračaš prema sportskoj dvorani. Već sa udaljenosti vidiš da je sve pusto. Ne vjeruješ da nema baš nikoga. Prilaziš bliže i slijedi razočarenje. Na vratima natpis da je koncert premješten u Matuziće! Otkud to i kako to? Nemaš vremena za žaljenje i dodatno raspitivanje. Žuriš natrag na autobusku stanicu. Tamo razočarenje. Kažu da autobusa za Tešanj nema sve do 19 sati. Već te pomalo hvata panika. Propustićeš koncert. Ipak, svjestan si da Matuzići nisu tako daleko.
Upućuješ se do semafora. Nisi jedini koji stopira. Zauzimaš mjesto na kraju reda. Pedesetak metara od semafora prema Karušama. Promet na raskrsnici je itekako dinamičan. Ne znaš je li više kamiona, autobusa ili putničkih auta. Sunce lagano zalazi. Uzdaš se u sreću autostopera. I zbilja, nakon pola sata kao da je naručena, tačno ispred tebe zaustavlja se bijela VW buba. Iz auta čuješ, hajde kolega, upadaj. U autu je niko drugi nego Nikola Bilić, čuveni sportski komentator. Vraća se sa terena, ide kući u Sarajevo. Obratio je pažnju na tebe, jer je ugledao teški “Uher” na tvom ramenu. Mislio je da si mladi kolega novinar koji je ostao bez prevoza. Kad si mu rekao da si sarajevski student, još je srdačniji. Na Karušama, umjesto ravno za Sarajevo, skreće desno. Vozi te skroz do ulaznih vrata Doma u Matuzićima. Usput te propituje o tvom studentskom životu u Sarajevu. Bio je to jedan od najljepših momenata u tvojoj karijeri na Radio Tešnju.
Penješ se uz stepenište Doma. Vlatko Stefanovski i bend su na spratu. Predstavljaš se. Ti si jedini predstavnik medija. Prijatno su iznenađeni. Zbog neočekivanog premještanja koncerta nisu očekivali nikog od novinara. Sa prisustvom predstavnika Radio Tešnja promocija albuma “Kalabalak” će imati više smisla i dalji doseg. Od Stefanovskog saznaješ da gradski oci Doboja nisu htjeli “ruinirati” sportsku dvoranu opušcima i bocama pića. U zadnji čas su otkazali koncert. Matuzići su se ponudili kao rezervna opcija. Koncert se održava u sklopu promotivne turneje novog albuma. Pola sata sa Vlatkom pričaš o novom albumu. Saznaješ i da je naslov albuma “Kalabalak” turcizam. Označava frku, gužvu. Silazite u slabo popunjenu dvoranu. Tako će ostati do kraja. Leb i sol uvijek su imali samo probranu publiku. Nikad masu poput Bijelog dugmeta. I sam dan za koncert je loše odabran. Utorak! U pola radne sedmice. A i koncert je premješten u zadnji čas. Ipak, atmosfera na koncertu više je nego ugodna. Jednostavno voliš rok muziku. U publici prepoznaješ mnoštvo regionalnih muzičara i rokera. Došli su da čuju gitarskog virtuoza Stefanovskog uživo. Pored Stefanovskog, u bendu to veče sviraju: Arsovski, Đuričić, Micev i Kargov. Snimio si još desetak minuta nastupa i konačno odlažeš teški magnetofon. Uživaš u Vlatkovim bravuroznim majstorijama na gitari. Pred sami kraj svirke prilaze ti dva momka. Predstavljaju se. Braća Ekrem Čarli i Sakib Pubi Popržanović. Pozivaju te na zakusku na spratu odmah nakon koncerta. Zakusku organizuje Mjesna zajednica Matuzići. Rado prihvataš. I gladan si i žedan društva. Kao što kaže latinska sentenca: Similis simili gaudet (Sličan se sličnom raduje). Leb i sol su svirali skoro dva i po sata. Kad se i publika umorila, prestali su. Na zakuski upoznaješ elitu matuzićkih, i nekoliko dobojskih rokera. Svi bi najradije do zore sjedili. Ipak, sutra je srijeda, radni dan. Iza ponoći autom te kući vraćaju novi prijatelji, Pubi i Čarli.
Naredne nedjelje, u emisiji Plima na Radio Tešnju, imao si veliku ekskluzivu. Intervju sa zvijezdom Vlatkom Stefanovskim i nekoliko živih pjesama sa koncerta Leb i sol. Uredniku Radio Tešnja Ramizu Brkiću prenio si peripetije koje si imao. U ponedjeljak te urednik na sedmičnom kolegiju Radio Tešnja pohvalio. Rekao je da si pokazao inicijativu i smisao za organizaciju. Nakon tih riječi osjetio si veliko zadovoljstvo i ponos. Vrijedilo je pomučiti se. U Matuzićima su rekli da ubrzo namjeravaju dovesti i Riblju Čorbu. Već kuješ planove i za taj koncert. Lijepo je biti roker.
