Pitanje krivice

„Vašu primjedbu da ’sada, kada je Njemačka uništena – u određenom

smislu i u određenom stepenu, i sa konačnošću koju je teško

bilo ko ovdje zaista dokučio – ja se po prvi put osjećam lagodno kao Nijemac…“

Karl Jaspers

Prijatelj ti je onaj ko ti dadne knjigu. Amir Brka mi je poklonio mnogo knjiga, a jedna od posljednjih koju sam dobio u elektronskoj formi je od Karla Jaspersa sa naslovom Pitanje krivice, čije se prvo izdanje pojavljuje 1946. godine. Na početku ove knjige je i kraći tekst od Aryeh Neier, napisan 08. septembra 1999. godine, čiji početak prenosim:

„Godinu dana prije nego što je Hitler došao na vlast, 1932, Karl Jaspers objavio je knjigu o Maksu Veberu čiji je podnaslov bio „Srž njemačkog u političkoj misli, učenosti i filozofiji“. Jaspers je „srž“ definisao kao „racionalnost i humanost koje se rađaju u strasti“. Njegova studentkinja Hana Arent iznijela je zamjerke. U pismu svom profesoru od 1. januara 1933. godine, ukazala je na to da kao Jevrejka ne može da se zalaže za takvu srž. „Njemačka“, rekla je ona, „znači moj maternji jezik, filozofiju i književnost“. Jaspers joj poslije dva dana odgovora na pismo: „Čudno mi je da se Vi kao Jevrejka odvajate od onoga što je njemačko“, i rekao, da sve što njegova studentkinja treba da doda maternjem jeziku, filozofiji i književnosti jeste „istorijsko-politička sudbina“…

Jaspers piše o krivičnoj odgovornosti, moralnoj, metafizičkoj i političkoj krivici koje prevazilaze istorijski kontekst. Njegovo raščlanjivanje krivice na ove komponente vodi ga ključnoj spoznaji da je politička krivica po svojoj prirodi kolektivna. Ona ga, takođe, vodi zapažanju da „politička sloboda počinje tamo gde se većina pojedinaca u jednom narodu oseća zajednički odgovornim za politiku svoje zajednice“.“

Knjiga Pitanje krivice je u Beogradu prevedena i objavljena 2001. godine, nakon rata na Kosovu, a mogla je biti i nakon rata u BiH.

Knjiga je izuzetna, rado je preporučujem, ali nije mi cilj pisati o ovoj knjizi nego je koristim da nešto kažem o pitanju krivice u BiH. Prije 15 godina, Dnevni avaz je objavio jedan tekst sa naslovom: To je nama naša borba dala, da imamo Brku i Ćemana. U tekstu se govori o našim sugrađanima Osmanu Brki i Mirsadu Ćemanu. Tada je po kazivanju Osmana Brke, na sjednici Predsjedništva SDA BiH, on kazao (ako sam dobro zapamtio): Samo vi šutite, ne morate reagovati, svi ćete doći na red.

Poslije protesta građana u Sarajevu zbog nedonošenja zakona o JMBG napisao sam jedan tekst u kome sam (uz puno razumijevanje razloga za protest) iznio stav da to može biti pritisak samo na one koji su za BiH, a nikako na one koji urušavaju BiH. I iznio sam jedno mišljenje koje dijelim sa svima sa kojim sam razgovarao, da su šanse BiH neuporedivo manje ako probosanski (na prvom mjestu probošnjački) političari ne nađu minimalan zajednički sadržilac. Na žalost, moji strahovi su se pokazali opravdanim. I ne samo Zakon o JMBG koji dalje raslojava BiH, nego i još nekoliko zakona, među kojima i Zakon o prebivalištu. A Zakon o vojnoj imovini je ponovo izostavljen. Milorad Dodik je izašao sa pres-konferencijom i predstavio svom biračkom tijelu pobjedu svoje politike na nivou BiH (ne propuštajući da kaže koliko mu je ta politika na nivou BiH mrska), i najavio sigurnu pobjedu SNSD-a na narednim izborima (57%).

U petak, 19.07.2013. godine je uhapšen zastupnik Parlamentarne skupštine BiH, Šemsudin Mehmedović bez naloga tužiteljstva.

”Tužilaštvo BiH nije dalo nalog. To je jako čudno. Tužilaštvo BiH nije dalo nalog za njegovo privođenje, iako Tužilaštvo BiH vodi istragu. Tužilaštvo BiH je imalo informacije u tom predmetu i nije smatralo da je Mehmedovića trebalo privesti i predložiti pritvor za njega. Obzirom da je Mehmedović podnio prijavu protiv direktora SIPA i kod drugog tužioca je trebao dati izjavu protiv Zupca, mi jednostavno smatramo da je njegovo privođenje u direktnoj vezi sa tom njegovom prijavom, a ne prijavom koja se u Tužilaštvu BiH vodi protiv njega za ratne zločine. Da je htio, tužilac bi predložio njegovo privođenje i pritvaranje. Tada bi tražio da ga SIPA uhapsi”, istakla je Senka Nožica, pravni zastupnik Šemsudina Mehmedovića.

Mediji iz RS-e su dan prije vodili kampanju o navodnim ratnim zločinima u Tešnju i ulozi Šemsudina Mehmedovića.

Na dan hapšenja je kolegica iz Paralamentarne skupštine BiH, Dušanka Majkić (SNSD) ustvrdila da protiv Šemsudina Mehmedovića treba biti podignuta krivična prijava za ratni zločin. Kolega zastupnik i predsjednik Kluba SDA, Asim Sarajlić je kazao da je očigledno sve sumnjivo. Treći kolega Mirsad Mešić, odbacujući navode Sulejmana Tihića da SDP ima veze s tim kazao je da želi da vjeruje da Mehmedović, obavljajući svoje ratne dužnosti, nije učinio ratni zločin.

SDA BiH je iznijela da očekuje da će Tužilaštvo i Sud BiH u ovom predmetu postupiti u skladu sa zakonom i da neće podleći političkom pritisku iz RS-a te ličnim utjecajima direktora SIPA-e.

SDP je iznio stav da će uvijek podržavati rad institucija BiH, i dodaje: „Smatramo da niko ne može biti zaštićen i iznad zakona, da je vladavina zakona osnovni postulat kojeg se moramo pridržavati, te da svako nosi odgovornost za svoje postupke.“ Pri tome se nije ništa rečeno u vezi činjenice da nije postojao uhidbeni nalog tužiteljstva.

Asim Metiljević, politički komentator i novinar Slobodne Bosne, je ocijenio u dnevniku TV FACE od 20.07.2013. godine licmjernim stav SDP-a, ali je izrazio  je: čuđenje da se  nije ni na koji način oglasio Ministar sigurnosti BiH, Fahrudin Radončić. Nema kamera kada hapse kriminalce, ali dovode kamere kada hapse funkcionere (Budimir, Mehmedović) koje je narod izabrao. To je nakaradno i neprihvatljivo. Ako ima nešto onda te ljude treba pristojno pozvati, ako ima dokaza podići optužnicu i kroz sudski proces nešto dokazati ili ne dokazati. Praviti harangu od toga ukazuje na širenje straha među građanima, na policijsku državu. Uz to, Metiljević ističe da je Milorad Dodik raspisao javni tender za bošnjačke političare po kome Lagumdžija dadne svoju ponudu, pa Tihić ponudi više, onda Lagumdžija još više, a Radončić kaže da daje sve.

Mujo Zukanović je radio kao inspektor u policiji u Tesliću do 1992. godine. U maju iste godine su ga kolege zatočile, utamničile, sa mnogo drugih. Bez ikakvog naloga. To što je bio Bošnjak, bilo je dovoljno. Prošao je užasne torture, na dan razmjene u zamjenu za jednog, u borbi zarobljenog, oficira vojske RS-e. Mujo je jedva hodao i bio je sav u modricama. Zarobljeni oficir je bio uredno obrijan i bez bilo kakvih tragova maltretiranja. Svjedoci razmjene su to tada pričali, a mogu i sada. Fahrudin Mujčić i Huska Sinanović su živi svjedoci tortura nad Bošnjacima i Hrvatima od tzv. „Crvenih beretki“ u policijskim zatvorima u Doboju a građani Tešnja svjedoci desetine hiljada Bošnjaka i Hrvata iz Doboja i Teslića, protjeranih, jedva živu glavu izvukli. Neki nisu ni to uspjeli. Bilo je to u maju 1992. godine. Hoćemo li o tome ne pričati? Možemo li to zaboraviti? Mogu li to zaboraviti oni koji su to proživjeli? Hoćemo li sada pričati o razoružanju nelegalno naoružanih SDS pripadnika u Tešnju koji su trebali biti podrška padu Tešnja i rušenju BiH na području Tešnja? Je li to u redu? Može li to biti pravda? Može li to za bilo koga biti pravda?

Da se vratim početku ovog teksta. Pitam se trebaju li Bošnjaci na narednom popisu dodati svemu onome što je bošnjačko, i „istorijsko-političku sudbinu“, koja znači negiranje genocida nad Bošnjacima, zaborav, skrivanje i izvrtanje istine, međusobno podmetanje, nestajanje? Ili ćemo sanjati o tome da se pojavi neko u politici RS-e koji će kazati: sada kada je RS uništena, osjećam se lagodno kao Srbin u BiH. Ili ćemo čekati da to kažu oni koji bi već sada rado rekli: sada kada je BiH uništena osjećam se lagodno kao Srbin u RS-u?

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj